Rebecca Kiessling (2. dio)

2. dio PITANJE VLASTITE VRIJEDNOSTI

Rebeccin svijet se urušio, osjećala se ružno, prljavo, neželjeno i samo je mislila: „Tko bi ikada mogao voljeti mene? Tko bi me htio oženiti, imati obitelj sa mnom? Zašto bi neki dobar dečko htio imati išta sa mnom?“ Rebecca je imala još jednog posvojenog brata koji je redovno bio u zatvoru. Njezini roditelji su čitali knjigu o zločinačkim umovima u kojoj piše da se ponašanje djece genetski nasljeđuje te se pitala što to znači za nju, postoji li u njoj takvo zlo. Ako bude imala sina jednoga dana, hoće li i on postati silovatelj?

Počela je više razmišljati o pobačaju, o slučajevima silovanja. Sada je bila svjesna da ljudi pričaju i o njoj, o njenom životu. Našla se u poziciji u kojoj mora opravdati svoje postojanje, dokazati svijetu da ona nije trebala biti pobačena, da zaslužuje živjeti. Prije nekoliko godina žena joj je poslala mail u kojem izjavljuje da ju muči zašto dijete začeto silovanjem kao što je Rebecca postoji, da ju to ljuti, što je to ona dobro učinila sa svojim životom da nadoknadi to što je učinila svojoj majci. Rebecca je odgovorila na mail u kojem je prvo objasnila da ona nije silovala svoju majku, da je nevina, da sada zna koja je vrijednost njenog života te je i podijelila s njom što je sve dobro učinila u svom životu. Rastužilo ju je što je uopće u takvoj poziciji da se od nje traži da dokaže da zavrjeđuje živjeti.

Njezin otac iz posvojiteljske obitelji je radio kao profesor na vrlo liberalnom sveučilištu. Pitala ga je što misli o pobačaju. Odgovorio joj je: „Da, uvijek sam mislio da ja ne mogu reći ženi što može ili ne može uraditi, to je njezino tijelo, uvijek sam bio za izbor.“ Rebecca je na to rekla: „Pa tata, gledao si me kako odrastam, odgajao si me 18 godina. Stvarno misliš da je „njezino tijelo, njezin izbor“ važnije od cijelog mojeg života?“ Otac se stresao na njezine riječi i rekao: „Ne, ne vjerujem u to, kako sam uopće došao do toga da to mislim?“ Objasnio je kako se za njega kao profesora na sveučilištu očekuje da je za izbor ako je progresivan pa nikada nije razmislio o tome, čak ni potaknut time što ima posvojenu djecu. Rebecca je shvatila tada da njena priča može mnoge ohrabriti i potaknuti da razmisle o pobačaju, no još se mučila s velikim pitanjima kao što su: „Ima li moj život vrijednost? Zašto sam na ovom svijetu? Koja je moja svrha?“

Photo by Dmitry Schemelev from Unsplash

Rebeccino razmišljanje se odrazilo na njezine veze. Mislila je da treba biti zahvalna što bi uopće netko htio biti s njom. Bila je u nasilnim vezama, istukao ju je dečko s pravnog  fakulteta, slomio joj je vilicu, prednji zub joj je visio. Prošla je brojne operacije da spasi svoj zub, ali s napomenom da bi ga svejedno mogla izgubiti jednog dana. Trinaest godina poslije morala ga je ipak izvaditi što ju je dodatno shrvalo. Držala je govor jednom prilikom u Alabami nakon čega joj je pristupio stomatolog i ponudio joj besplatnu uslugu kao dio programa Vratimo osmijeh (Give Back a Smile) za žrtve obiteljskog nasilja. To je još jedan primjer u Rebeccinom životu kada se dogodilo nešto jako loše, ali je nakon toga uslijedilo nešto prekrasno. Naglašava kako je vrlo zahvalna za nove zube, ali to ne znači da podržava obiteljsko nasilje. Isto tako, to što je zahvalna na svom životu, ne znači da podržava silovanje. No, ljudi ju za to optužuju: „Dakle, hoćeš reći da je pobačaj bio legalan, ti ne bi bila ovdje danas? Znaš, da tvoje majka nije bila silovana, ne bi bila ovdje danas također. Znači li to da podržavaš silovanje?“ Mora im objasniti da postoji moralna razlika jer je ona ipak već postojala i njezin život bi završio pobačajem. To je bez sumnje bila ona, iako ne izgleda isto kad je imala 4 godine i 4 dana u majčinoj maternici. Netko joj je na to odgovorio da to ne bi bila ona u slučaju da je pobačena. Postavlja se pitanje tko bi to onda bio, ali nema objašnjenja. Pitala je studente koliko njih ima svoje ultrazvučne snimke dok su bili u utrobi. Ona ima snimke svih triju svojih bioloških kćeri. Pitala ih je što im roditelji kažu kada im pokažu slike. Kažu li: „Nisam siguran što je to zapravo. Je li to samo nakupina tkiva? Ne znam što to uopće radi tu“? Odgovorila je na svoje pitanje: „Ne. Kažu da si ovo – ti.“

Dotaknula je dno kada ju je dečko istukao. Izvana se činilo kao da joj je život ispunjen – atletika, odličan pravni fakultet – ali iznutra je bila rastrgana pitanjem svoje vrijednosti. Nije se samo suočavala s onim što se njoj dogodilo, s nasilnim roditeljima (otac joj je slomio nos u srednjoj školi), suočavala se i s onim što si je sama loše učinila.