Izjednačava li pobačaj ženu i muškarca?

Pobačaj se često predstavlja kao jedan od glavnih pokazatelja položaja žena u društvu i ključni korak u postizanju jednakosti. Široka dostupnost, prema tome, pokazuje naklonost određene zemlje prema ženama i poštivanje njihovog dostojanstva i prava. A protivljenje pobačaju se predstavlja kao protivljenje sudjelovanju žena u društvenom, političkom, akademskom i poslovnom životu. U SAD-u se 240 ženskih organizacija i akademski obrazovanih žena udružilo i istražilo istinitost ovog čestog razmišljanja te ponudilo svoje argumente i zaključke.

Kad se govori o trudnim ženama na radnom mjestu, primijetile su da često dolazi do diskriminacije. Prema članku Live Action, za profesionalne sportašice to je posebno učestalo pa tako Sanya Richards-Ross kaže da ne zna niti jednu sportašicu koja nije imala pobačaj. Pritisak je velik za vrijeme fakultetskog obrazovanja kad u slučaju trudnoće žene gube stipendiju, kao i od tvrtki koje sponzoriraju sportaše. U spomenutom dokumentu pretpostavlja se da je razlog diskriminacije majki to što je idealan radnik muškarac bez obitelji – muškarac jer nikad nije trudan niti vezan uz malo dijete (zbog dojenja). Stoga, ne uzima se u obzir žensko tijelo i život većine žena, nego se žene forsira da žive život kao muškarci. Ženi je omogućen izbor – može pobaciti i nastaviti se školovati i raditi ili roditi i izgubiti stipendiju i posao. Zbog široke dostupnosti pobačaja i opravdanja da je žena svojim slobodnim izborom „kriva“ što je rodila, obrazovne institucije i radna okruženja nisu sklona prilagodbi uvjeta ženama s djecom te se na taj način promovira kao norma muškarčevo tijelo i život. To bi mogao biti razlog zbog kojeg većina žena u SAD-u ima manji broj djece od željenog.

Photo by Matheus Ferrero from Unsplash

Kad je pobačaj u SAD-u ozakonjen (Roe v. Wade) i kasnije potvrđen (Planned Parenthood v. Casey), pretpostavka je bila da je pobačaj nužan za sudjelovanje žena u ekonomskom i društvenom životu. Ta pretpostavka nije poduprta niti jednim istraživanjem, ali je na temelju toga zakon o pobačaju ostao nepromijenjen. Ako i je istina da manje stope fertiliteta dovode do većeg obrazovanja i zaposlenja žena, nema dokaza da je pobačaj s tim usko povezan. Istina je da je kroz godine nakon ozakonjenja pobačaja sve veći postotak žena dosezao veći stupanj obrazovanja i više pozicije na radnim mjestima. Ali iako je pobačaj ozakonjen tek 1973., ovaj trend je postojao kroz cijelo 20. stoljeće zbog raznih zakona koji su omogućili ženama obrazovanje, jednaku plaću, zapošljavanje bez spolne diskriminacije, posjedovanje nekretnina te zbog svih drugih društvenih, političkih i tehnoloških promjena i dostignuća. Također, od 1990-ih do danas stopa pobačaja pada, dok broj visoko obrazovanih žena i žena na vodećim pozicijama raste, i to još većom brzinom.

Ne postoji poveznica ni uzročnost između pobačaja i poboljšanja položaja žena, ali postoji određena povezanost između pobačaja i povećanja postotka žena u siromašnoj populaciji, smanjenja sreće i zadovoljstva žena, manjka dugotrajnih i sretnih veza te manjeg broja djece od željenog na kraju reproduktivnog života žene. Otkriveno je da široka dostupnost pobačaja dovodi do rizičnog spolnog ponašanja koje, među ostalim, dovodi do neplaniranih trudnoća, pobačaja i samohranog roditeljstva, što sve više pogađa žene nego muškarce. Pobačaj omogućuje odvajanje spolnog odnosa od emocionalne povezanosti partnera, mogućnosti zajedničke budućnosti i zajedničkog odgoja djece. Od žena se često očekuje spolni odnos kao uvjet nastavka romantične veze, unatoč tome što velik broj žena nema želju za takvim odnosom (npr., očekivanje spolnog odnosa na trećem spoju). S obzirom na dostupnost pobačaja, otac, kao i ostatak društva, može prema tome argumentirati da je samohrano majčinstvo uvijek ženin slobodan izbor. Povećan je pritisak na žene koje zatrudne u situaciji koja nije idealna, kao i stigma i osuda žena i djece u teškim situacijama kao što su siromaštvo, bolest, invaliditet, nasilne veze. Od 1970-ih, kada je legaliziran pobačaj, veza između spolnog odnosa i očinstva je oslabila, čemu su neodgovorni muškarci uvijek težili, dok je postotak žena u siromašnoj populaciji porastao, kao i njihove djece, s obzirom da je samohrano majčinstvo jedan od ključnih faktora koji doprinosi siromaštvu djece. Pobačajem se žensko tijelo „popravlja“ u muško netrudno, a ženu koja odluči roditi u neidealnim okolnostima stavlja u položaj žaljenja ili osude. Krug se zatvara – ako postoji pobačaj, trudnoća je samo ženina odgovornost, a zato što je na njoj cijela težina situacije, može izabrati otići na pobačaj.

Photo by Matilda Wormwood from Pexels

Dostupnost pobačaja je naštetila ženama u njihovim privatnim vezama i životima, kao i u odgodi donošenja zakona prilagođenih trudnoći i majčinstvu. Unatoč svemu nabrojanom, često se u politici, medijima i različitim udrugama i lobijima predstavlja da je pomicanje granice zakonske dopuštenosti pobačaja te što veća financijska pristupačnost (po mogućnosti besplatno) i rasprostranjenost (po mogućnosti svaka bolnica i klinika) pokazatelj velikog napretka u pravima žena. Ženu se tako uvjerava da je za njezin put prema jednakosti i napretku nužno nasilje prema njezinoj vlastitoj djeci.

Autor: Martina Miličević

Literatura:

1. Brief of 240 Women Scholars et al In Support of Petitioners (2021). Washington, D.C. https://bit.ly/3mqwBAN
2. https://www.liveaction.org/news/athletes-pressured-abort-decision-broke-me/