Velika ljudska obitelj
Povećanjem populacije Zemlje postavlja se pitanje kako pristupiti odnosu između stanovništva i održivog razvoja. Održivi razvoj je „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe“ (Brundtland Report, 1987). U takvom pristupu gleda se, s jedne strane na ljude kao problem i s druge strane, na ljude kao rješenje. Prvi pristup smatra da je svaka nova osoba novi teret za gospodarski rast i okoliš. Posljedica ovog pristupa je ideja smanjenja broja ljudi i rasta stanovništva te kontrola stanovništva. Drugi pristup prepoznaje potencijal i kreativnost svakog pojedinca te fokusiranje na ljudski razvoj kroz obrazovanje, posao i zdravstvo. Ovaj pristup prepoznaje siromaštvo kao glavni problem, a ne porast populacije. Ljude se promatra kao Zemljin najvažniji resurs i sukladno tome nude se rješenja za održivi razvoj usmjerena na osobe, kao na primjer: suzbijanje siromaštva, ulaganje u infrastrukturu, upravljanje okolišem, prepoznavanje i prihvaćanje kulturnih vrijednosti te razuman politički, pravni i ekonomski sustav.
Prema nekolicini, potrebno je ograničiti rast stanovništva kako bi se postigao održivi razvoj. U knjizi Populacijska bomba promiče se ideja da je Zemlja prenaseljena i da će to dovesti do smrti čovječanstva (Ehrlich, 1968). Autor je također jedan od osnivača udruge Population Connection koja zagovara stabilizaciju stanovništva kroz zakonske odredbe kontracepcije i pobačaja. Neprofitna organizacija Population matters sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu potiče ljude na odabir manjih obitelji te podržava veći pristup kontracepcijskim sredstvima. Oni šalju poruku da su velike obitelji neodržive u prirodnom okruženju i ekosustavu. Jedan od izraženih ciljeva kontrole stanovništva je smanjenje opterećenja okoliša ograničavanjem broja ljudi koji doprinose emisiji ugljika. Robert Engelman se u knjizi More: population, nature, and what women want zalaže za povećavanje pristupu planiranju manjih obitelji kako bismo na taj način smanjili klimatske promjene, siromaštvo i promet. Po cijelom svijetu je izraženo gađenje prema ljudskom biću. Mnoge države su implementirale navedene programe i politike te tako oduzimali ljudima pravo da odlučuju o broju vlastite djece. Pogrešno obrazloženje ovih politika je da će manje populacije voditi do viših ekonomskih prilika i većeg broja dostupnih radnih mjesta. U nastavku slijede primjeri nekih država i politika koje zalažu.
Photo by Timon Studler from Unsplash
Kina – najnaseljenija zemlja na svijetu. Kineske vlasti su posegnule za politikom smanjenja broja stanovništva. Kina je inicirala kontroverznu politiku jednog djeteta u drugom dijelu 1970-ih godina. Ovo pravilo ograničava parove, a posebno one koji borave u urbanom području na dozvoljeno jedno dijete. Kršenje zakona rezultira novčanim kaznama, gubitkom beneficija pa čak i gubitkom radnog mjesta u nekim slučajevima (Zhu, 2003). Zakon je doveo do prisilnih pobačaja, prisilne sterilizacije i čedomorstva. Nadalje, daje se prednost muškoj djeci te se na taj način izvršava mnogo pobačaja ženske djece. Iscrpljivanje prirodnih resursa i ogroman porast zagađenja u Kini pokazuju da smanjenje stanovništva nije sredstvo za bolje upravljanje okolišem. Naprotiv, zagađenost je nastala zbog nedovoljnog razvoja tehnologije, ali i zbog smanjenja broja ljudi koji bi trebali upravljati tehnologijom u svrhu pružanja boljeg i ljepšeg svijeta. Upravo je tu bitna kreativnost koja dolazi od ljudi.
Indija – druga najgušće naseljena zemlja u svijetu. Indijske su vlasti provodile programe prisilne sterilizacije u sterilizacijskim logorima. Indijci koji su živjeli na selu često su bili prisiljavani na vazektomiju. Ova politika dovela je do sterilizacije više od šest milijuna ljudi u jednoj godini (Hvistendahl, 2011). I danas se stanovnicima Indije nude novčane nagrade za dobrovoljnu sterilizaciju. Ovdje je također vidljiva preferencija muške djece zbog čega je došlo do nerazmjera između muškaraca i žena u ovoj zemlji.
Vijetnam – počevši od 1960. godine, Vijetnam je provodio politiku dvoje djece. Ta politika je „srušena s trona“ 2003. godine. Vijetnamske vlasti su razmatrale ponovno oživljavanje navedene politike 2008. godine. Postoje dokazi da vlada Vijetnama i danas provodi programe prisilnog „reproduktivnog zdravlja“ koji uključuju prisilnu kiruršku sterilizaciju objašnjavajući da je to način da se ljudi spase kako bi imali dovoljno hrane za sve. Stanovništvo je izloženo pritiscima i manipulacijama. Nude se financijske nagrade ženama ukoliko se podvrgnu sterilizaciji (Montagnard Foundation Inc., 2012).
Kambodža – zagovara se promicanje malih obitelji, smanjenje stope plodnosti i rasta stanovništva.
Iz navedenih primjera vidljivo je kako se strahom od prenapučenosti opravdava promicanje pobačaja te prisiljavanje stanovništva siromašnih zemalja na politike koje nisu u skladu s ljudskim pravima. Provedba ovih politika je uspješna jer se stanovništvo manipulacijama i pritiscima ne usudi ili ne uspijeva pobuniti protiv nadređenih vlasti. Primjenjuju se politike kažnjavanja velikih obitelji preko poreza ili nagrađivanja malih obitelji preko beneficija poslova ili smještaja. Ovim politikama usmjerenim na prisiljavanje ljudi da imaju manji broj djece nego što bi imali u suprotnom, krše se prava žena na „slobodno i odgovorno odlučivanje o broju djece i razmaku između njih” (CEDAW, 1979).
Prema svjetskim podatcima vidljivo je da u svijetu prevladava starije stanovništvo. Veći broj starijih osoba nego djece bi doveo do ozbiljnih posljedica. Bit će visoki porezi, nastat će ekonomska kriza zbog nedostatka radne snage, od država će se zahtijevati viši troškovi u vidu starijih osoba (troškovi skrbi za djecu niži su od troškova skrbi za starije).
Photo by Min An from Pexels
Jasno je da prisilna kontrola stanovništva nije primjerena, a iz više razloga je i nepotrebna. Kroz povijest, ljudi su uspijevali donijeti vlastite racionalne odluke o broju djece. Te se odluke donose uzimajući u obzir vlastitu financijsku stvarnost i ostale raspoložive resurse. Praksa biranja spola zbog kulturološke sklonosti muškoj djeci također stvara dodatne probleme. U azijskim zemljama postoji tradicija da sinovi uzdržavaju roditelje u starijoj životnoj dobi i da je poželjnije imati muško dijete jer oni prenose obiteljsko ime.
S druge strane, Hong Kong nas uči da je potrebno ljudima prepustiti da svojim umom i rukama kreiraju budućnost i daju najbolje od sebe. Budućnost ove države pedesetih godina prošlog stoljeća izgledala je sivo zbog prenapučenosti i rasta populacije. Tih godina, zbog revolucije u susjednoj zemlji, tisuće izbjeglica je krenulo prema Hong Kongu što je stvaralo dodatni problem. Danas je Hong Kong postao sinonim za dinamiku i razvoj (McGurn, 1996).
Japan je još jedan primjer zemlje koja je postigla vrlo visoke razine gospodarskog rasta i razvoja, bez obzira na veliku gustoću naseljenosti. Kreativnost ljudi najveći je izvor Zemlje. Zato ljude ne treba gledati kao teret. Premda ljudi doprinose zagađenju, a milijarde ljudi u svijetu žive u siromaštvu, rješenje nije iskorijeniti siromašne ljude ili smanjiti svjetsku populaciju. Rješenje leži u iskorjenjivanju siromaštva.
Pritisak za smanjenje rasta populacije započet pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća svoj nastanak duguje redukcionizmu koji čovjeka shvaća kao skup životinjskih apetita i nagona.
Napori u postizanju održivog razvoja moraju staviti na prvo mjesto potrebe ljudske osobe. Ljude je potrebno gledati kao one koji mogu promijeniti svijet, a ne kao problem. Vlade trebaju prestati promovirati svijet koji ima manje ljudi. Jasno je da prisilna kontrola stanovništva nije primjerena, a iz više razloga je i nepotrebna. Vidljivo je kako se strahom od prenapučenosti opravdava promicanje pobačaja te prisiljavanje stanovništva siromašnih zemalja na politike koje nisu u skladu s ljudskim pravima. Ovakva politika krši ljudska prava i slobodu odlučivanja.
Autor: Iva Marinović
Literatura:
- Brundtland Report. 1987.
- Ehrlich, P. R. (1968). The Population Bomb. New York: Ballantine Books
- Engelman, R. (2008). More: population, nature, and what women want. Washington, D.C.: Island Press
- Zhu, X. (2003). The One Child Family Policy. Archives of Disease in Childhood, 88(6), 463–464.
- Hvistendahl, M. (2011). Unnatural Selection: Choosing Boys over Girls and the Consequences of a World Full of Men. New York: PublicAffairs
- Montagnard Foundation Inc. (2012). Alternative Report to the Committee on the Elimination of Racial Discrimination (CERD) for its 80th Session Review of Vietnam. CERD – UN Committee on the Elimination of Racial Discrimination
- Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW) (1979). New York: United Nations.
- McGurn, W. (1996). Population and the Wealth of Nations. Dostupno na: https://www.firstthings.com/article/1996/12/004-population-and-the-wealth-of-nations
2 Responses
Izvrsni primjeri zašto je loše govoriti o prenapučenosti i da to vodi u samo još veće zlo! Čovjek nije resurs i ne mjeri mu se vrijednost prema tome koliko je koristan – već stvari trebaju koristiti čovjeku.
Volio bih još navesti neke primjere zašto je zaista trenutno neodrživa ideja o prenapučenosti. Postoji barem mali milijun agrotehnoloških, prehrambeno-tehnoloških i geoinženjerskih rješenja koja postoje i njihova je izvedba već pokazana, a ipak se još ne koriste u onoj mjeri u kojoj je to moguće. Krenimo od banalnih primjera – plastenici i staklenici u poljoprivredi. Toliko efikasni, a toliko malo se ulaže u njihovo postavljanje po slavonskim poljima. U Nizozemskoj na Wageningen institutu postoji i istražuje se mnogo drugih modernijih projekata koji bi se mogli iskoristiti. A energija tek… Ako i ne spominjemo solarne panele i snagu vjetra ili mora, uočimo da se geotermalne elektrane mogu izgraditi na svakom kutku Zemljine površine uz nešto metala i plastike. Naftnim kompanijama naprotiv te kovine služe samo za postavljanje naftnih platformi i crpki. Čak i što se tiče globalnog zatopljenja, opet postoje mehanizmi kojima bi se teoretski mogla na umjetan način vrlo brzo smanjiti količina ugljikovog dioksida u atmosferi – CO2 ocean storage ideja je stara skoro pola stoljeća i nije dokazana njena štetnost. Nadalje, što se tiče hrane, opet u nekim krajnjim slučajevima postoji i genetski inženjering poljoprivredih kultura.
Ovo sve govorim za budućnost – što bi bilo moguće kada bi bilo potrebe. Trenutni problem gladi u svijetu nema s time veze i dao bi se preko noći riješiti običnim ekonomskim mjerama pomoći siromašnim krajevima i transportom hrane s polica trgovačkih centara u usta gladne djece, naravno, kada bi za to postojala volja.
Jedini pravi problem koji nije moguće riješiti ni ekonomski ni tehnološki je što se ljude tretira kao bakterije i viruse, umjesto kao na cjelovite osobe. Laži i umorstva tipična su već poznata sredstva kojima su se političari koristili kada su se bojali i razmišljali svjetovno – Herod je slagao mudrace i ubio novorođene. Krist pak predlaže potpuno drugačija sredstva nego što ih svijet nudi – istinu i djela ljubavi. O kad bismo bili svjesniji te mudrosti i koliko bi više dobra donijeli primjenjujući to u svakodnevici! Pa i pogani bi se urazumiti i obratili na snažno svjedočanstvo djela ljubavi! Daj nam, Gospodine, zajedno s tobom graditi civilizaciju ljubavi osluškujući tvoju Riječ i vršeći!
Lijep i dobar tekst. Svesrdno preporučujem encikliku pape Franje Laudato Si’. Ekološka kriza jest problem, ali put njezinog rješavanja nije eliminacija ljudi – jer moguće je da relativno malo ljudi konzumira i troši mnogo, kao što danas i jest! – nego promjena mentaliteta, duhovna preobrazba čovjeka iz potrošača u čuvara svijeta koji je zajednički dom svih.