“Novim životom proslaviti Gospodina”

Zovem se Marija Vrdoljak (52), majka sam 8 sinova i 3 kćeri.

Kad sam prvi put zatrudnjela, imala sam 21 godinu. Još uvijek sam bila dijete, emocionalno i duhovno. Doživjela sam veliki stres, odjednom je moje “djetinjstvo” prekinuto, tako sam osjećala. Nakon do tada najveće tuge, nedavne smrti moje voljene majke, saznajem da sam trudna, a već smo odgodili vjenčanje iz tog razloga. Kako ikome pogledati u oči? Kako preživjeti ove dane? Bezbroj pitanja, a nema odgovora. Moj grijeh je sada vidljiv svakom stvorenju, i to me mučilo. Osjećala sam se najvećom grešnicom, najlošijom… Ja, Marija koja od djetinjstva želi ugoditi Isusu. U svom odrastanju bez poduke, u strahu od grijeha, upadam u grijeh koji sam htjela svakako izbjeći… Tako tuga obuzima moje biće. Zašto? Kako?

Tih dana Bog mi je dao uvidjeti koliko sam povrijedila Njegovu ljubav i koliko je Isus prolio svoje Krvi za mene, a ja… Dakle, kad sam se oslobodila onog što ljudi misle o meni, a prihvatila Isusa koji mi oprašta i koji me tješi, u mom srcu se rodio mir kakav samo On može dati.

Da se vratim na praktične stvari u počecima moga majčinstva… Dakle, bez mame (ranjena), trudna, odjednom bez prijatelja (jer sam se povukla od srama), donosim na svijet svog sina Filipa, a samo 11,5 mjeseci nakon njega i Petra. Već nakon par mjeseci sam trudna s Anđelom i tada se odlučujem završiti fakultet, koji sam već bila gotovo “prekrižila”.

Nisam baš jednostavno savladavala gradivo, sad znam da sam imala disleksiju, ali želja moje majke da ću joj ja završiti studij, kako bi ona rekla, u meni se probudila. Htjela sam sebi dokazati (a i drugima) da nisam samo za rađanje (mada sada znam da je rađanje Božji dar, a uz koji više odrastamo, više Mu se približavamo, više Ga volimo). Uz obavještavanje Ivičinih roditelja (moj suprug), jer smo živjeli zajedno, ponovno sam krenula. Zaostajala sam za svojima, ali mi dobri Bog šalje nove ljude na put koji mi pomažu i malo po malo privodim svoj ekonomski fakultet kraju. Da sam sve morala sama, bilo bi puno teže. Bilo je to vrijeme rata pa je ta činjenica nama studentima išla u prilog. Neke stvari smo vidjeli drugim očima… goli život, domovina, vjera, sve je nekako imalo drugu dimenziju od ove danas, mada je abortus bio već tiha epidemija koja se širi. Kada sam spomenula pred jednom osobom sva uplakana što sad, a ona mi predložila abortus, moje tijelo se pobunilo. „To nikako!” mislila sam, ako baš Bog to želi, On će mi “dati” spontani. Te misli su me okupirale, abortus… Je li moguće da je toliko dostupan i prihvatljiv i među katolicima? U meni se rodila želja da jednog dana budem podrška trudnim djevojkama, tako sam se 20 godina kasnije našla kao volonter u Inicijativi 40 dana za život. Još uvijek najviše kao molitelj, mada sam ponekad bila uključena i u neke druge aktivnosti. Već je prošlo podosta godina, detalje studiranja sam zaboravila, ali ljude koji su mi pomogli nikad neću.

Kažem ja svojoj djeci: „Htjela sam diplomu da se ne sramite u školi da vam mama nije ništa završila.” To je bila moja trauma – mama i tata po 4 razreda. Neki mi rekoše da ih je moje iskustvo potaknulo da i oni završe: „Ako je mama s 4. na putu, mogu i ja”, kažu.

I tako ja o svemu više nego o faksu… Hoću reći, sad nakon toliko godina, vidim da faks i nije najvažniji, ali da je bitan za jedno samopouzdanje mlade osobe. Lagala bih da kažem da je nebitno, jer sam svo vrijeme doma, ali mi je nekako bilo drago ispuniti formular pri upisu djeteta u školu ili vrtić s dipl. oec. Činilo mi se da me ipak malo drugačije gledaju, jer svi smo mi samo ljudi. Voljela bih još spomenuti jednu stvar iz prvih dana moje prve trudnoće. Dragi i dobri Bog mi je dao da se polako oslobađam oholosti (mada je to cjeloživotna borba), misleći kako se meni to neće dogoditi, dopustivši mi da padnem u taj grijeh, dao mi je priliku razumjeti druge. Podario me spoznajom da istim činom kojim sam Ga u svom životu najviše povrijedila, da Ga mogu i najviše proslaviti. Tako sam uzela za svoj život kao geslo (potiho, poskrivećki, samo u dogovoru s Njim): “Novim životom proslaviti Gospodina”. Nisam znala da će to biti 11 prekrasnih stvorenja. Nakon svakog sam nekako mislila da je On toliko želio, a kad bih ostala trudna, shvatila bih da je želio još… U nekim trenutcima mi se činilo nepravedno i sebično prema suprugu, jer je on za sve morao priskrbiti, ali Bog se brinuo, pa smo s više djece imali i više materijalno. Svaki put bi nas nekako iznenadio. Velik je naš Bog!

I na kraju bih dodala da je bitno za nas vjernike osloniti se na Krista. Kad o tome samo razmišljam, stvarno osjećam i sam fizički oslonac.

Marija Vrdoljak
20.10.2023.