Rebecca Kiessling (3. dio)

3. dio UPOZNAVANJE MAJKE

S 19 godina kada je saznala da je njena majka silovana, mislila je da ju majka mrzi. Tako joj je društvo reklo. Bila je uvjerena da je to najgore što se dogodilo njenoj majci, da ju nikad ne bi htjela upoznati i da ju je vjerojatno htjela pobaciti, ali s tračkom nade je htjela ipak provjeriti je li to tako. Sudski joj je odobreno da pokuša kontaktirati svoju biološku majku ako ona to želi. Nakon toga je napokon primila pismo na svoje ime koje je dobila po rođenju – Judy Ann Miracle. Bilo je navedeno i majčino ime – Joann i njezin broj mobitela. Dršćući ju je nazvala. Majka joj j odmah rekla da joj je žao što je već saznala o svom začeću. Ispričala joj je detalje o tom kako ju je na povratku iz trgovine napao muškarac s nožem i oteo ju. Nije se branila jer ju je već silovao njezin djed dok je odrastala i smatrala je da je najbolje što može napraviti ostati živa i vratiti se svojoj djeci. Rebecca se tada bojala toga što ima gene silovatelja s obje strane obitelji. Vrlo teško se nosila s time. Začeta je na najgori mogući način pa se osjećala potpuno bezvrijedno, kao smeće. Ljudi su joj to govorili. Saznala je da je njezin biološki otac jako loš čovjek. Njezina majka je slučaj prijavila policiji, ali nikad nije prepoznala njegovo lice među osumnjičenima. Policija je jedino znala da se radi o serijskom silovatelju.

Cijeli život je sanjala o upoznavanju svoje majke. Pisala je pjesme o upoznavanju majke i shrvalo ju je kada je čula što joj se dogodilo. Kaže da joj je majka uvijek bila, još uvijek je i uvijek će joj biti neizmjerno dragocjena. Majka joj je poslala pismo na svoj 51. rođendan koje Rebecca zna napamet:

My Dearest Rebecca,

Hoping by now that the shock of finding out all the details of your birth is forgotten. For that was not reason enough of having to give something up as beautiful as you were. Nothing as precious as a baby. Mostly when you carry one nine months and you go through the birth feeling no one loves you, but you were so perfect and pretty. All these years I had nothing of you, no picture, nothing even saying you were part of me. Just the memory of carrying a baby that I hoped one day would try to find her real mother as I wanted to know my baby. I always loved you in my heart. You were always with me in my thoughts, mostly in July.
. . . .
It seems like a lifetime I know. When I was sick two years ago I thought I would never get to know my little girl.. . . .
Would you please see if you could get me a copy of the letter you sent to the Oakland County Judge? It made me cry. Also I would like copies of your poems.
These are things I would like to read.
. . . .
Its been a long three weeks. Looking forward to our meeting. I didn’t know how to express my inner feelings. IT’S SO GREAT — BIG BEAUTIFUL — ITS ALWAYS BEEN MY DREAM. I AM SO HAPPY I AM CRYING.
A love that ate at me
for nineteen years,
my daughter at last.

With love,
your Mom, Joann

Photo by Artem Maltsev from Unsplash

Za Rebeccu je to bilo ostvarenje sna, osjećala se priznato, željeno. Posjetila je svoju majku na njezin rođendan. Bilo je čudno, kao susret sa strancem, ali dugo su razgovarale, a idući dan je majka organizirala veliko obiteljsko okupljanje za nju. Upoznala je svog polubrata. Bilo joj je neobično dok je razmišljala da su mogli odrasti zajedno. Polusestru je upoznala 6 godina kasnije na okupljanju i slikanju pet generacija žena iz njene obitelji.

Skupila je hrabrosti da napokon pita svoju majku o pobačaju. Majka joj je rekla istinu – da je pobačaj tada bio legalan u Michiganu, pobacila bi ju. Rebecca se iznenadila i pitala ju da može vratiti vrijeme, bi li napravila isto i rodila ju. Majka je odgovorila: „Ne.“ A što je sa svime što je napisala u pismu, što s onim što je rekla da ju je prije dvije godine kada je bila bolesna držala jedino nada da će nekada upoznati svoju kćer, što s tim? Majčin odgovor je bio samo: „Ne znaš kako mi je bilo prolaziti kroz to. To je trebalo biti moje pravo i moj izbor.“ Unatoč tome što joj je majka rekla, Rebecca je bila predana održavanju odnosa s njom i iskazivanju poštovanja za ulogu koju je imala u njezinom životu. Nadala se da će se majka predomisliti ako joj pokaže da je dovoljno dobra. Šest godina kasnije majka je promijenila mišljenje o pobačaju. Tada je Rebecca bila u vrlo dobrom stanju i znala je svoju vrijednost, identitet i smisao u Kristu i nije joj bilo potrebno da joj netko to potvrdi, ali joj je ipak bilo jako drago to čuti.

Bila je s majkom kada je izrađivala dječju odjeću za svoje prvo praunuče, a radilo se o djevojci iz njene obitelji koja je kao tinejdžerica neplanirano ostala trudna. Tada joj je majka rekla da joj je jako drago što će se roditi to dijete. Rebecca se sjetila da je njezinoj baki iz posvojiteljske obitelji najveća izdaja bila kada je Rebeccina sestrična pobacila bakino prvo praunuče nakon što je ona poštedjela život njezine majke. Biološkoj majci je srce izmijenilo njezino prvo praunuče. Baka iz posvojiteljske obitelji koja je bila za život nije dobila priliku držati svoje prvo praunuče, ali njezina biološka majka koja je bila za izbor je dobila tu priliku.

Dva dana kasnije Norma McCorvey (Jane Roe iz slučaja Roe v. Wade koji je legalizirao pobačaj u cijelom SAD-u) objavila je da je promijenila mišljenje o pobačaju. Norma McCorvey ustvari nikad nije napravila pobačaj. Postala je aktivistica za pobačaj, radila je u klinici koja obavlja pobačaje, ali nikad nije napravila pobačaj. Dok je njezin slučaj koji je započeo u Teksasu došao do Vrhovnog suda u New Yorku, ona je već rodila i dala svoje dijete na posvojenje. Rebecca je razmišljala kako je dobro što Norma još ima priliku za uspostavljanje odnosa s djetetom, ali žali milijune žena za koje je promjena mišljenja bolno shvaćanje da tu priliku neće dobiti ovdje na zemlji. Pitala se koliko ljudi uopće zna je li Norma tada dobila sina ili kćer. Pretpostavila je da barem aktivisti za život znaju tko je dijete iz tog ključnog slučaja. Norma je dobila kćer, ne apstraktnu filozofsku tvorevinu kako ljudi zamišljaju fetus, nego se radi o pravoj ženi koja živi među nama, a koju je cilj bio pobaciti u tom sudskom slučaju. Jako je važno da u sudskim slučajevima, u klinikama za pobačaje i u centrima za trudnoću priznamo ljudskost tom djetetu.

Prije nekoliko godina majka ju je nazvala na rođendan i rekla da joj je baka umrla. Pričale su o baki i prisjećale je se. Na kraju dugog razgovora, majka je zastala i rekla: „Rebecca, samo ti želim reći, tako mi je drago što sam te rodila.“ Za Rebeccu je to bio najljepši rođendanski poklon. Četiri desetljeća nakon što ju je zamalo pobacila, više od dva desetljeća otkako joj je rekla da je to trebalo biti njezino pravo, došao je trenutak kada je smogla snage da joj to kaže. Kada pomažemo majkama koje razmišljaju o pobačaju, Rebecca nas podsjeća da će jednog dana postojati majke koje će moći reći svojoj djeci: „Tako mi je drago što sam te rodila.“