Subjektivna i objektivna istina

Istina nije relativna. Stvarnost nije subjektivna. Ne ovisi o pogledu, stavu i iskustvima.

Često se može čuti pitanje: „Što misliš kad počinje život?“ Došli smo do toga da se subjektivno mišljenje poistovjećuje s objektivnom stvarnosti. Previše važnosti pridajemo mišljenju. Mi možemo misliti drugačije od onog što je istinito, ali istina se neće prilagoditi mišljenju. Za svakog je čovjeka istinito da mu je život počeo u trenutku kad je začet, čak i ako njegovi roditelji imaju drugačije mišljenje. Ako su istina i stvarnost da je začeće početak života, da embrij i fetus pripadaju ljudskoj vrsti, da svaki čovjek ima dostojanstvo, da je svaka osoba jedinstvena, neponovljiva i beskrajno vrijedna, onda ne možemo odlučiti da će u nekim situacijama to ipak biti manje istinito.

Zbog proširenog mišljenja da sami određujemo kad za nas počinje život i odbacivanja mogućnosti da postoji jedan istinit i točan odgovor, dolazi do toga da na istinu gledamo kao na nametanje stava. Kako je ljudski život postao samo stvar osobne procjene, otvorila se mogućnost legalizacije pobačaja, a svaka zabrana je onda nametanje tuđeg osobnog vjerovanja. Zato što si namjerno mutimo oči i kažemo da nitko zapravo ne zna kad život počinje, umjesto da ne radimo pobačaje kako ne bismo, ne znajući, ubili čovjeka, mi ga legaliziramo sve do kasnijih stupnjeva trudnoće. Zanimljivo je kako si možemo kao društvo dopustiti takvu nesigurnost u znanju, a toliku moć u djelovanju.

Istina o ljudskom životu se ipak ne mijenja, a zakon treba nametati zaštitu svakog čovjeka. To je ono što štiti svakog od nas. Dobro je što vrijednost života rođenog pojedinca ne ovisi o tome što netko drugi misli o njemu i bilo bi dobro kada bi se tako štitili svi pojedinci. Ako neke osobe niječu stvarnost, ne znači da je za njih istinito nešto drugo. Zaštita svakog čovjeka ne može biti samo pitanje stava jer onda se svakog izlaže opasnosti da mu se ta zaštita uskrati. Upravo se to događa s nerođenim ljudima.

Photo by Andrea Piacquadio from Pexels

Nekad i priznamo stvarnost početka ljudskog života, ali svjesno selektivno priznajemo ljudska prava. Okrutno je reći: „Znam da život počinje začećem i nikad to sam/a ne bih napravio/la, ali ne bih nikom drugom nametao/la svoj stav.“ Drugim riječima, govorimo ja ne bih nikad zlostavljao/la, mučio/la ili ubio/la svoje dijete, ali ne želim nametati svoj stav drugom. Ili još sažetije, pobačaj je prihvatljiv samo zato što se ne radi o mom djetetu i mom životu. Od svih stavova, ovaj, koji se često smatra umjerenim, je najradikalniji i najmonstruozniji.

Ako je istina da život počinje začećem i da čovjek ima dostojanstvo, onda se zakonska zaštita i društveno odobravanje ne može selektivno primjenjivati. Dijete ne dobiva na dostojanstvu samo kad roditelji i društvo to žele. Ono ima dostojanstvo i ako svaki drugi čovjek na svijetu i zakon kaže da nema. Zakon mora štititi sve osobe, makar se neki ljudi s tim ne slažu. Ne smije se prilagoditi ideologiji i „subjektivnoj istini“.

Žao mi je svake ranjene majke, oca, bake, djeda, brata, sestre i djeteta izgubljenog zbog laži da nismo sigurni kad život počinje. Toliko se pozivamo na znanost u svim raspravama, a odbijamo prihvatiti vrlo jednostavnu, jasnu i logičnu činjenicu o početku ljudskog života. Kao društvo vjerujemo u ove laži jer se bojimo i postavljamo ovom svijetu prevelike zahtjeve. Tražimo da bude savršen, da nema problema i prepreka. Nitko od nas nije rođen u idealnom svijetu. Zašto se drugi ili moraju roditi u idealnom svijetu ili se uopće ne roditi? Često se od pokreta za život traži da se prvo izbori za poboljšanje ekonomske situacije, prava radnika, iskorijenjivanje korupcije, veće mogućnosti zaposlenja i tek kad se svi problemi svijeta riješe, možemo početi zagovarati neubijanje djece. Ako želimo graditi pravedniji i mirniji svijet, moramo riješiti gorući problem, najveću povredu ljudskih prava u povijesti. Buduće generacije će se groziti nad ovim kao što se mi grozimo nad užasima iz prošlosti i pitamo se: „Kako su mogli reći da ne znaju? Kako nisu vidjeli što rade?“

Autor: Martina Miličević