Čovjek i njegove karakteristike

Što nekoga, mene i tebe, čini čovjekom i razlikuje nas od drugih živih bića? To je jedno od bitnih pitanja koje prodire u dubinu svakog od nas. Da o tom pitanju pojedinac počne razmišljati, među odgovorom bi se mogle pojaviti različite kvalitete. Netko bi mogao reći npr. da ga, kao čovjeka, određuje razum i um (lat. Homo sapiens − umni čovjek) te da kao čovjek posjeduje  svijest, samosvijest, sposobnost govora i komuniciranja s drugim ljudima, mogućnost uspravnog hodanja itd.

Čovjeka možemo opisati kao prirodno biće – biće koje je dio ovog svijeta, dio prirode u kojoj živi i kojom je okružen. U toj prirodi on je biće koje ima nagone, emocije, potrebe.

Čovjek je i društveno biće. Gradi obitelj, društvo, užu i širu zajednicu. On živi u društvu. On je kultivirano i organizacijsko biće.

Čovjek je i razumno biće. On može razborito rasuđivati i svojim mentalnim i logičko-spoznajnim funkcijama zamijetiti zbiljnosti tj. ono što je zorno predočivo.

Osim razuma (lat. ratio), čovjek je obdaren i umom (lat. intellectus). Još je Aristotel govorio o postojanju aktivnog i pasivnog razuma. Aktivni razum je um. Čovjek ima višu duhovnu mogućnost koja se odnosi na pojmove i kategorije. On može spoznati vrijednost i svrhovitost koja je sadržana vezama stvari.

Tako čovjek, kao misaono biće, uz pomoć razuma prikuplja pojedinačna svojstva stvari te ih prerađuje u povezane cjeline ili kreira novu stvarnost koja se očituje u teorijskim idejama različite vrste, kao i u tehničkim i društvenim idejama.  Tako je čovjek pisac, slikar, poeta, arhitekt, filozof, inženjer itd. On koristi imaginaciju u kreiranju novoga te je sposoban rješavati probleme. Čovjek ima svijest, savjest, osjećaje, volju te slobodu da se samoostvari. On uči od drugih i uči druge. On se sporazumijeva s drugima govorom, pismom i simbolima. On živi u društvu, ali je ujedno i dio prirode.

Današnja znanost i medicina je definirala kada počinje život. Za formiranje ljudskog života potrebna je prisutnost očeve i majčine spolne stanice. (Moore, 1988; Moore i sur., 2008). Jedno bez drugog ne mogu stvoriti novog čovjeka. Ljudska embriologija tvrdi da svaki individualni čovjek ima svoj početak od kojeg se počinje razvijati i koji se očituje fertilizacijom u trenutku spajanja muške i ženske spolne stanice. Fertilizacijom nastaje novi genetički materijal, odnosno novo biće. Kontroverze nastaju oko toga kada to biće jest čovjek.

Photo by Heike Mintel from Unsplash

Mnogi, koji su branitelji takozvanog prava na pobačaj, odbacuju status čovjeka novonastalog bića jer on izvana nije nalik razvijenom čovjeku ili tek rođenom djetetu. Ima potencijal biti čovjekom ako tako netko odluči. Neki zastupaju mišljenje kojim negiraju da se uopće radi o biću. Takvi će reći kako se radi o ženinom dijelu tijela u kojem su nastanjene nakupine stanica koje imaju potencijal biti živim bićem i u konačnici čovjekom. Drugi će pak biti svjesni da se radi o čovjeku, ali odbacuju tvrdnju da se radi o osobi jer još nema osjećaje, razum i svoju osobnost. Također, ovaj stav često pogrešno podrazumijeva da dijete u maternici ima potpuni nedostatak ovih karakteristika, a onog trenutka kad se rodi, ove su karakteristike u potpunosti prisutne. Rođenje je nagli prijelaz iz neljudskosti u ljudskost.

Oni koji zastupaju liberalni stav temelje svoje zaključke labavo. Tako je i labav stav oko trenutka kada netko postaje čovjekom. Neki taj trenutak i ne definiraju uopće ili ga određuju tek rođenjem djeteta. Kod različitih zastupnika liberalnog stava nema konsenzusa o početku statusa čovjeka i svatko može predložiti različit trenutak. Sve ovisi o tome gdje se dijete nalazi i o starosti. To može biti dan, dva ili mjesec dana prije rođenja. Tako je rasprava o početku života subjektivna, a ne činjenična.

Znanost je već dala točnu definiciju. Ljudska stvarnost ima svoj početak. U trenutku spajanja muške i ženske spolne stanice nastala je jedinstvena i neponovljiva genetska struktura. Od čovjeka neće nastati jazavac, već pripadnik njegove vrste, čovjek. Tako npr. embrij može biti samo ono što po svojoj naravi i je. U tom novom biću su zapisane sve karakteristike novog čovjeka. To nije „nakupina stanica“, već jedinstveni organizam. I sam naziv „nakupina stanica“ nam govori da se radi o živom biću koje raste i koje se razvija. Ako pogledamo genetski materijal, vidimo da se radi o čovjeku. Od točno određenog trenutka kreće razvoj čovjeka koji se ne prekida, već se linijski odvija. Razvoj tkiva i organa su kontinuirani procesi koji su međusobno povezani. Tako imamo linijski hod koji je kao hodogram reguliran od strane genoma u novonastalom biću. U genima su zapisane i karakteristike novog ljudskog bića kao što je boja kože, stas, boja očiju i kose itd.

Nije moguće ni da embrij bude neživ predmet koji odjednom postaje živ, već mora biti živ i prije kucanja srca. Tako da je teško govoriti o nakupini stanica koja ima sve to postati ako nije već prethodno bila ljudsko biće. Sperma i jajašce, prije njihova spajanja, nose potencijal ljudskog bića, ali kad je jednom došlo do njihova spajanja, zigota već sačinjava pravo ljudsko biće. Tako je fertilizacija kritičan trenutak kojim se kreira ljudski organizam. U prošlosti nije postojalo, niti će u budućnosti postojati, jedinstveno biće kao što je novi čovjek, koji je nastao spajanjem ljudskih gameta.

Čovjek je biološko-filozofska cjelokupnost. Ne možemo koristiti definiciju čovjeka samo u filozofskom smislu koja se odnosi na odraslu i zdravu osobu. Takvom uvažavamo njegovo dostojanstvo, dok s druge strane čovjeku unutar majčine utrobe niječemo ljudsko dostojanstvo. Jedan od čestih razloga negiranja dostojanstva nerođenom čovjeku je tvrdnja da nema osobnost ili neku drugu karakteristiku čovjeka. Ali koju god karakteristiku izaberemo kao ključnu za priznavanje nerođenog čovjeka osobom, uvijek ćemo, uz njega, iz definicije osobe izostaviti i određenu skupinu ljudi, i to često one ljude koje ne smatramo manje osobom od sebe. Naša definicija, dokle god postoje određeni uvjeti koje netko mora ispuniti, uvijek će nekoga izostaviti. To se može odnositi na slabe, starije, bolesne i nemoćne u našem društvu.

Photo by Toa Heftiba from Unsplash

Ne može postojanost ljudske prirode ovisiti o nedostatku određenih fizičkih ili psihičkih moći. Tko će reći za sebe da je danas više čovjek nego što je bio jučer? Tko može za sebe reći da je jučer bio nešto drugo nego što je to danas? Što je to drugo da nije bilo vrijedno nazvati se čovjekom? Može biti istina da se čovjek obogati novim iskustvom i znanjem koje jučer nije mogao spoznati, ali zbog nedostatka određenog znanja, u nekom trenutku prošlosti, ne može biti istinito da je vrijednost pojedinca kao čovjeka bila umanjena, pa i do te mjere da on ne bi trebao postojati. Nova vrijednost se čovjeku može dodati u smislu da je stekao novo znanje, izgradio svoj karakter ili stekao novo iskustvo koje jučer nije imao, ali takav je i dalje čovjek kao što je bio jučer, koji je danas i koji će biti sutra. Razvoj čovjekove osobnosti nikad ne prestaje. Kada govorimo o čovjeku i o onome što je u srži svakoga prožeto, ne govorimo o njegovom znanju, iskustvu, fizičkim sposobnostima, bogatstvu, statusu, civiliziranosti itd. Ne možemo nijekati one koji nemaju razvijenu osobnost ili fizičku sposobnost jer bi lista unutar kategorije „nezrelih“ bila podulja, a svatko, ponajprije psihički bolesni i stariji, bi se mogli smatrati teretom društva koje bi bilo dopušteno uništiti. Zar nije povijest 20. stoljeća puna primjera gdje se neke ljude zbog rase, ideja, fizičke i psihičke invalidnosti diskvalificiralo kao čovjeka?

Možemo suditi čovjeka prema njegovim djelima, jer se čovjek uvijek može usavršiti u smislu da stekne novo znanje i vrline te da bude hrabar, ljubazan, kulturan, lijep govornik, uredan, milostiv…. ali u svojoj biti ne može biti više ili manje čovjekom. Tako ne može biti istina da je netko manje čovjekom ako nema određena znanja, vještine, civiliziranosti i fizičke moći.  Čovjek je od početka osoba. I bez razvijene osobnosti. Život svakog pojedinca se sastoji u potencijalu da postigne sve ono što može obuhvatiti svojim umom i stvoriti svojim rukama. Život je čovjeku dan da se aktualizira, da ostvari svoj potencijal. Nerođeni život zadržava svako pravo da se u svom kontinuitetu razvija sve do svoje naravne smrti.

Čovjek je tijelo prožeto duhom, od začetka je živ, prokrvljen snagom života te nije neka stvar ili dio nečijeg tijela. Ali za razliku od dijela svoga tijela, kojim čovjek može raspolagati, tuđim tijelom ne smije niti može. Nije prihvatljivo da vlastitim prakticiranjem slobode, a time i prava izbora, ugrožavamo život drugog čovjeka. Začeto dijete je novi organizam, čovjek koji postoji.

Čovjek ima pravo na život. Svaki čovjek ima vrijednost sam po sebi, a ta vrijednost je neotuđivo dostojanstvo koje uživa čim postoji. Svatko od nas ima osobnu vrijednost koju, kako Kant govori :“…uvijek uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“. Kao takvo, dostojanstvo se može živjeti kao uvažavanje vlastite nutrine i nutrine drugih. To je ono što nas, kao slobodan duh, vodi iz podložnosti i razlikuje od ostalih organizama. Ljudsko biće nema cijenu i ne postoji ništa ekvivalentno što ga može zamijeniti. Svaki pojedinac je nezamjenjiv i jedinstven, a dostojanstvo je neprocjenjivo.

Autor: Krunoslav Bučar

Literatura:

1. Moore, K. L. (1988). Essentials of Human Embryology. B.C. Decker, C.V. Mosby Co.
2. Moore, K. L., Persaud, T. V. N., Torchia, M. G. (2008). The Developing Human: Clinically Oriented Embryology. Philadelphia, PA: Saunders/Elsevier.
3. Eterović, I. (2017). Kant i bioetika. Pergamena, Zagreb, str. 105.