Odvažite se

Kao uspomena na gospođu Ružu; prvu žrtvu pobačaja koju sam upoznala, a koja i nakon 40 godina nosi svoje boli.

S problemom pobačaja prvi sam se put susrela na vjeronauku u 4. razredu srednje škole. Do tog trenutka nikada nije bio predmetom rasprave/razgovora između prijatelja i obitelji i mene – kao da nije postojao u mojoj svijesti. Prvi puta tada, prije 8 godina, me je netko pitao što mislim o njemu, a ja sam, kao osoba koja se ponosila svojim liberalnim, tolerantnim stajalištima srčano zauzela pro choice stranu (iako mi ni taj termin u to doba nije bio poznat). Povela se žustra debata koja se svela na raspravu prijatelja iz razreda i mene u kojoj je svatko beskompromisno branio svoj stav. Rasprava je završila, na moju tada veliku sreću, argumentom o silovanju kao preteči začeća. No, ona nije na mene ostavila nikakav dojam; nije me poljuljala u razmišljanjima niti sam nakon nje još par mjeseci uopće razmišljala o pobačaju.

Došla je jesen, a ja sam upisala željeni smjer na fakultetu koji je odmah u zimskom semestru imao kolegij bioetike. Na jednom od posljednjih predavanja došla je gošća predavačica, točnije liječnica držati predavanje na temu pobačaja, eutanazije te medicinski potpomognute oplodnje. Tijekom tog predavanja naglo sam shvatila da se moj stav promijenio. Bez puno pompe, propitivanja, dileme, kao da sam ga uvijek zastupala. Znala sam i ranije da ljudski život počinje začećem, ali tu informaciju sam odvojila od pitanja pobačaja; kao da te dvije datosti mogu funkcionirati istovremeno. Znala sam razvojni put prvo embrija, potom fetusa, no nisam mu nikada davala inherentnu vrijednost. Teško je i sada s odmakom objasniti što je točno to zbog čega sam promijenila mišljenje. Više puta nakon toga, a posebno kad sam se aktivnije uključila u pro life stranu, htjela sam doći do te jedne rečenice ili slike, ali mislim da je kod mene nije bilo. Kao vjernica (a bila sam “aktivna” u vjeri i tada) padalo mi je na pamet i to da sam od nekoga izmoljena, no ono što mislim da je najviše utiralo put bila je veza sa sadašnjim mužem. U jednom trenutku naše veze, mislili smo da sam možda trudna, a njegova prva reakcija bila je kako će i gdje naći posao. Ta nenametljiva prisutnost, njegovo razmišljanje je malo po malo pripremalo moje srce na promjenu. Zanimljivo je kako sam se tada sjetila, a živo se sjećam i sad, jednog trenutka iz rane mladosti kada je mlađi brat, ne znam čime potaknut,  iz šale pitao mamu što bi bilo kada bi ja ostala trudna. Mamin odgovor je bio da bi se ona brinula za bebu dok bih ja završila školu.

Par godina iza toga ja sam koliko-toliko aktivno uključena u pro life stranu.  Pogledala sam sve Live action videe o praksi u klinikama za pobačaje, pročitala sam iskustva doktora Nathansona, čitala debate, bdjela ispred Vinogradske, sudjelovala na radionicama Svjetskog saveza mladih, posjetila majke i bebe smještene u kući udruge Betlehem… Počinjao me osobno doticati problem pobačaja, no i dalje sam bila pomalo bojažljiva u svemu tome. Jednog dana u prvoj jesenskoj kampanji “40 dana za život” odlučila sam nakratko doći do bolnice i bdjeti. Kada sam došla i vidjela da ću biti sama, bila sam prestravljena. Nikada nisam voljela biti centrom pozornosti, a evo me sada, stojim pred zbunjenim i osuđujućim pogledima. Uputila sam najkraću moguću molitvu: “Bože, pošalji još nekoga” i nekoliko sekundi kasnije pored mene je stajao Ante Čaljkušić. Nismo razmijenili niti jednu riječ, svatko je bio u svojoj osobnoj molitvi, ali tog, kako ga volim nazvati, malenog Božjeg znaka dobre volje, uvijek se rado sjetim.

Osobno nisam osoba od debatiranja s nekim na društvenim mrežama, ali jednom sam se ipak upustila u to i to s osobom koja je bila nepokolebljiva kao ja prije par godina. Ona je meni “zaželjela” da zatrudnim neplanirano kada sam tako glasan protivnik pobačaja, a ja sam njoj, vidjevši sebe u njoj, zaželjela da naprotiv, ima djece koliko želi i za koliko je i kada spremna.

Ono što znam, jer sam doživjela na svojoj koži, jest da nikakvi, pa ni najsnažniji argumenti, neće polučiti uspjeh ukoliko su izrečeni uz uvrede, nerazumijevanja i nepoštovanja prema drugoj strani, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što je osoba nasuprot mene živo biće, a ja sam za život.

Tako je moj život protjecao, bez briga i problema – sretno zaljubljena, pri kraju fakulteta, radeći stvari koje volim i kada volim. I onda sam saznala da sam trudna i u 9. tjednu trudnoće. Dečko i ja smo sjedili na klupi u parkiću i pričali što ćemo i, iako me nije nagovarao ni na što, istaknuo je kako bi pobačaj bilo „tako jednostavno rješenje”. U tih par dana razmišljanja (u kojima nikada nisam rekla da ću to učiniti, ali ni odlučno da neću) stalo je svako pitanje, briga s jedne strane i „jednostavnost” pobačaja s druge. Nisam bila onako gorljiva kada sam se i sama našla u situaciji neplanirane trudnoće, nisam razmišljala o stupnju razvoja moje bebe čije srce već tjednima kuca. Jedne večeri sam prelomila i rekla da pobačaj ne dolazi u obzir i da ne mogu Boga moliti da ne budem trudna, a ne imati pouzdanja da On ipak zna što je najbolje za mene i da, ako dečko ne želi ostati uz mene, neću ga tjerati ni na što. Nedugo nakon toga bili smo na pregledu na kojem nas je ginekolog, nakon što sam mu otkrila razlog dolaska, oboje pozvao na razgovor. Upitao nas je što ćemo, a kada smo rekli da ćemo zadržati bebu, cijeli je zasjao i rekao da je ponosan na nas, da mladi tako olako pristupaju pobačaju i da će sve biti u redu. Najradije bih spomenula njegovo ime, koliko mi je prirastao srcu i koliko nas je ohrabrio; bio je tako očinski topao da je dečko, čim smo izašli, rekao da je sretan i da zna da će sve biti u redu i da ćemo biti sretni. Tjedan dana iza toga rekli smo roditeljima, isti dan, on svojim, ja svojim. Bili su iznenađeni i razumljivo zabrinuti, no bili su nam potpora. Veoma velika potpora bili su nam i prijatelji i kolege koji su se iskreno veselili s nama i zbog nas što nam je davalo dodatan vjetar u leđa.

Božji scenarij bio je puno bolji, zanimljiviji i uzbudljiviji nego što smo mogli predvidjeti i zamisliti. Nekoliko mjeseci kasnije, uz ogromnu pomoć naših obitelji organizirali smo divno vjenčanje s najbližim osobama i počeli živjeti samostalno, a koji mjesec iza toga dočekali smo našu kćer i završili fakultete.

Muž je najbolji tata na svijetu i nema toga što ne bi napravio za nju, a ona je prekrasna od prvog dana. Voljela bih da svi možete vidjeti i doživjeti njenu osobnost i način na koji svima izmami osmijeh na lice. Voli čitati, plesati s tatom i plivati; iskreno ju rastuži svačija tuga, a veseli svačija sreća. Mudrica je i zafrkantica, voli se maziti, brbljati, moliti prije spavanja i biti okružena ljudima. Nevjerojatno je topla, suradljiva i strpljiva. Dijeli najčvršće zagrljaje. Najnježnije kaže mama i tata.

Svima koji čitaju ovo, a naročito mladim curama i dečkima koji su se našli pred neplaniranom trudnoćom htjela bih poručiti sljedeće. Neće uvijek biti lako. Bit ćete prestrašeni, frustrirani i nenaspavani. Ponekad ćete biti ljubomorni na bezbrižne živote vaših prijatelja i istovremeno tužni što se uopće tako osjećate te nevoljni priznati drugima svoje osjećaje od straha da vas ne osuđuju. Nećete moći (barem u početku) gdje želite i kada želite, a svakako nećete biti vladari svoga vremena. Možda vas je strah hoćete li uspjeti završiti faks ili kako će drugi reagirati na trudnoću. Prošla sam i danas prolazim kroz to. I znam da postojite i vi koji nećete imati podršku obitelji i okoline, koji niste stambeno osigurani… Ali vi to možete! Nemojte se bojati tražiti pomoć, ona uvijek postoji, duhovna i materijalna. Vaša beba nije vaš izbor, već jedinstvena osoba. I nikad nigdje neće postojati ista kao ona. S njenim jedinstvenim genotipom i potencijalom, sa samo njoj specifičnom mogućnosti da vam obogati život.

Nevjerojatno si jaka i puna ljubavi.

Nevjerojatno si jak i brižan.

Odvažite se.

“Svijet vam nudi udobnost; ali niste stvoreni za nju, stvoreni ste za velike stvari.”

Dozvolite si ovoliku sreću, zaslužujete ju. I vaša beba zaslužuje život.

Srcima i molitvom sam uvijek uz vas.

U Zagrebu, 10.6.2019.