Klara P. – PLA – moje volontiranje u COOR-u

Ne sjećam se točno kako je išao citat koji sam “slučajno” pročitala prije samog početka akcije na jednom panou u COOR-u, no glasio je nekako ovako: “Moje sposobnosti su ograničene. Pokušaj me razumjeti srcem.” U tom trenutku te riječi uopće nisam nastojala shvatiti pa niti svjesno primijeniti u sate koji su uslijedili. Pred kraj toga dana, kad sam se već borila sa snom, uz slike i sjećanja iz COOR-a koja su mi se vrtila po glavi, pojavila mi se pred očima rečenica s panoa: “Moje sposobnosti su ograničene. Pokušaj me razumjeti srcem.“

Kad vratim film i razmislim o svemu što se tog ponedjeljka događalo, shvaćam da je jedino srce, ono koje je u trenucima druženja, boravka, podučavanja, predavanja u COOR-u, bilo sposobno nešto učiniti. Jedino srcem mogu shvatiti što smo mi tamo radile. Netko bi rekao da je naš dolazak “samo jedna od akcija u nizu”. Možda za neke i je, ali na mene je ta akcija ostavila puno dublji utisak. Dolaskom u COOR definitivno su pobijene mnoge predrasude, strgani mnogi kalupi, kutije u kojima sam do tada živjela. Do tada mi je susret s osobama s poteškoćama u razvoju bio pod jednim velikim upitnikom – kako im pristupiti, što ako se dogodi ovo, što ako reagiraju ovako, što ako ja reagiram kako ne treba… Tisuću i jedno kako/što koji hendikepiraju moje djelovanje… A onda jednim volontiranjem srušiš sva ta pitanja, sve te strahove. Tek sad mi postaje jasnije zašto je tako važno srce za razumijevanje drugoga, bez obzira tko on bio – jer je upravo srce ono koje je često okovano raznim predrasudama, lažima i upravo je srce ono iz kojeg izvire naše djelovanje. Ako se ne trudimo razumjeti srcem, ostajemo u okovima predrasuda, često puta lažnih i neutemeljenih, te upravo s takvim srcem djelujemo – no, ostaje pitanje kakvo je to naše djelovanje.

Rad u grupama je bio takav “šou”! Plan s kojim sam ja ušla u njihovu učionicu (da razgovaramo o posebnostima, o fazi djetinjstva kod ljudi, da ih potaknem na razmišljanje o tome koliko su vrijedni, jedinstveni baš takvi kakvi jesu itd.) rasplinuo se istog trena kad sam sjela među njih i trebala im izložiti taj plan. Srce je vikalo: “Budi dijete!”, a oni željni društva, blizine, sa svim svojim poteškoćama, ali predivnim osobinama frcali su dječjim, čistim iskrama. Na kraju, oni su svoj zadatak izvršili, marljivo su nacrtali asocijacije iz djetinjstva, a onaj moj prvotni plan pretvorio se – u igru skrivača! 🙂

Jedan od citata kojim smo se vodili kroz akciju bio je: “Zapamtite da nisu najsretniji oni koji puno dobivaju, nego oni koji puno daju.” (H. jackson Brown Jr)

Nije naša akcija bila spektakl, neki megaprojekt, naizgled nismo čak puno ni dali, ali dali smo od srca, najbolje. I to je ono što se računa, to je ono što će na kraju donijeti obilne plodove. Nama je donijelo već toliko radosti samim dolaskom tamo, a da nam je samo znati gdje će nas tek voditi iskustvo dobiveno tog ponedjeljka s tom super ekipom! Pokušati drugoga razumjeti srcem – gdje god išli, gdje god nas Život vodi, uvijek nek nam srce bude spremno razumjeti drugu osobu, jedinstvenu, vrijednu, tako dragocjenu.

Klara Pažin,

učenica 4. razreda Katoličke klasične gimnazije s pravom javnosti u Virovitici