Kontrola populacije – očekivanja i realnost

U posljednjih nekoliko godina sve popularnija su pitanja koja se tiču brige za okoliš i ekologije, ne samo u bioetičkim raspravama, već i u svakodnevnom javnom prostoru. Zaista, nužno je i presudno sačuvati Zemlju kako zbog ljudi, tako i zbog svih živih bića na njoj i nje kao takve. Zbog jasnoće toga zadatka – očuvati Zemlju – na prvu se može činiti kao da će etička pitanja u takvim raspravama biti lako rješiva. No posljednjih nekoliko godina pojavila su se određena mišljenja i rasprave o nužnosti kontrole populacije u službi očuvanja planeta. Određeni aktivisti počeli su podržavati i javno zastupati politike smanjenja broja djece i populacije kako bi se smanjio broj „onečišćivača“ okoliša. U Njemačkoj su se kroz veljaču mogli vidjeti plakati na kojima je prikazana majka s djetetom i pitanjem: „Budućnost ili klimo-ubojica?“, aludirajući na novorođenče. Nerijetko od strane komentatora na društvenim mrežama obitelji s mnogo djece smatraju se „zaostalima“ i nepoželjnima. I među tim komentarima postoje argumenti koji se tiču broja ljudi na Zemlji i klimatskih promjena s temeljnom premisom da svaki dodatan čovjek predstavlja ugrozu za okoliš. Nadalje, u Hrvatskoj je nepodržavanje velikih obitelji najvidljivije bilo prilikom ukidanja mjere majke odgojiteljice u Gradu Zagrebu. U ovome tekstu nećemo se baviti razlozima omraženosti i pitanjem zašto je to tako jer bi ono iziskivalo mnogo više prostora i informacija. U ovom tekstu bavit ćemo se nekim argumentima o štetnosti kontrole stanovništva.

Photo by Bastian Thiery

Politike kontrole populacije i njeni rezultati

Kada se argumenti o kontroli stanovništva i opasnostima prenapučenosti Zemlje spomenu, dobiva se privid o katastrofalnoj budućnosti koja nas čeka, ako se nešto hitno ne poduzme. I zaista, na prvu svima to tako izgleda. Pred očima nam se javljaju slike prljavih rijeka iz kojih piju gladna dječja usta, stokatnice i život u krletkama od betona. Unatoč tome, stvari često nisu onakve kakvima se na prvu čine.

Da je to tako, primijetio je i William McGurn u svome eseju „Populacija i bogatstvo nacija“.

U tom eseju, McGurn navodi da je ono što je stvarnost kontrole populacije pokazala, ne samo u potpunoj suprotnosti s očekivanom katastrofičnom slikom u našem umu, već je u stvarnosti još opasnije i kontraproduktivno. Kao primjer uzima Kinu, mnogoljudnu državu najpoznatiju po svojoj demografskoj (depopulacijskoj) politici.

U njihovu slučaju kontrola populacije i politika jednog djeteta izrodila je društvenu, spolnu, dobnu i duhovnu dismorfiju. Došlo je do nesrazmjera između muškaraca i žena što će predstavljati ogroman problem u budućnosti. Taj problem će se osjetiti kada cijele generacije muškaraca ne budu mogli pronaći žene, uz naravno uznemirujuće posljedice za socijalni red.

Nadalje, prisutan je i nesrazmjer u mladom (radnom) stanovništvu koje bi trebalo uzdržavati mirovinski sustav starog stanovništva (omjer 1 radnik na 2 umirovljenika) te se na taj način šteti ekonomiji i rađa još veće siromaštvo.

Ne treba posebno objašnjavati da ljudi nisu samo tjelesna bića, tim više što je u posljednje vrijeme tema mentalnog zdravlja zauzela visoko mjesto na listi medijskih aktualnosti. Stoga nije ludo postaviti pitanje koliku duhovnu, duševnu i mentalnu štetu su pobačaji i infanticid napravili pod takvom politikom. Licemjerno je uvoditi politike kontrole populacije, a istovremeno sloviti za najvećeg zagađivača na svijetu. Jasno je da političarima u tom kontekstu nije stalo do svojih građana, već do bogatstva i moći, čak i pod cijenu uništenja planeta. McGurn to sumira: „U žalosnoj računici kineske današnjice, kada se svinja oprasi, bogatstvo zemlje ide gore; kada se rodi dijete, ide dolje.“ Lakoća prihvaćanja ovakvih ideja krije se u depersonifikaciji, u poopćavanju pojmova. Kada se kaže riječ „populacija“ uvijek se misli na nekog tamo dalekog čije postojanje nam nije shvatljivo, ne utječe na naš život niti je nužno. Iz vida nam se gubi pojedini Čovjek. Mnogi se brzo slože s time da treba biti manje ljudi na svijetu, ali kada ih pitamo bi li žrtvovali život sebe ili nekog sebi bliskog da bi se ta populacija smanjila, reagiraju burno. Lako je govoriti o drugome, u množini, skidajući s osobe sve ono što ju čini osobom i pretvarajući je u općenitost, a potresno razmišljati o životu bez specifičnog pojedinca, posebno ako nam je drag.

Photo by Peng LIU from Pexels

Procvat mnogoljudnih zemalja

McGurin nas podsjeća da umnogostručenje populacije nije nešto novo u svijetu. Napominje da se od sredine osamnaestog stoljeća, populacija na zapadu učetverostručila, dok se stvarni prihod po glavi povećao barem pet puta što je veća stopa rasta čak i od današnjeg trećeg svijeta. Dakle, ne događa se ništa što povijest do sada nije iskusila, a kontrola populacije u Kini nije napravila baš ništa od željenoga.

S druge pak strane, krajevi koje bi danas smatrali prenapučenima pokazali su da rađanjem novog stanovništva raste društveni, intelektualni i radni kapital te da su ljudi uspjeli doći do iznimno kvalitetnog standarda života i ekonomskih uspjeha, a ne do kolapsa kako se očekivalo. Dakle, više ljudi rezultiralo je s više intelektualnog blaga i više dobrih rješenja za napredak civilizacije. Odnosno, nije došlo do siromaštva i katastrofe. Populacija Azije se udvostručila, ali i pokrenula novu industrijsku revoluciju koja je imala impozantne rezultate: smanjenje smrtnosti novorođenčadi, veća pismenost, veća očekivana životna dob, veći unos kalorija…

Amartya Sen, ekonomist, zabilježio je, suprotno očekivanjima, kako je rast prihoda po glavi bio za jednu trećinu viši u državama koje su na dnu ekonomske gomile nego onih na visokom kraju.

Intelekt kao rješenje problema

Iz prethodno navedenog, lako je uvidjeti da potreba tjera čovjeka na borbu i pronalazak rješenja kako bi preživio. Stoga, najvrjedniji ljudski kapital je intelekt, a njega je više što je veći broj intelektualnih bića.

Kontrolom populacije smanjuje se genetski bazen, ali i intelektualni kapital društva čime se šteti razvoju ekonomije i pobjedi nad siromaštvom. Ne valja podcijeniti važnost bogatog genetskog bazena jer je on preduvjet za intelektualni kapital. Biologija je tu vrlo jasna.

Ljudska kreativnost je ona koja pomaže društvu da napreduje, a ako se smanji broj ljudi, onda se smanjuje i broj ”glava” u kojima nastaju nove kreativne, korisne ideje za društvo. Sve su to racionalni argumenti koji ukazuju da kontrola stanovništva nije rješenje za siromaštvo, ali i pokazatelj kulture smrti (Ivan Pavao II) koja vrijednost ljudskog života gleda kroz blagostanje i materijalni imutak (bez razloga, jer moguće je oboje), a ne kroz prizmu vrijednosti svake ljudske osobe te njenom duhovnom, intelektualnom i društvenom doprinosu zajednici. Korijen problema leži u tome što se Čovjeka izjednačilo s vrijednošću BDP-a. Čak ne bi bilo pretjerano reći da se vrijednost BDP-a i uzdigla iznad poimanja vrijednosti čovjeka. Ako nečija smrt znači rast BDP-a i za nijansu lagodniji život, onda je ona opravdana…? Mnogi bi se složili. I ne treba ih kriviti, tako funkcionira životinjski svijet iz kojega je čovjek potekao. No, čovjek, kao biće razuma, izlazi iz nagonskih okvira te je znanošću i umom kadar doći do rješenja.

Imajući u vidu sve navedene aspekte – potpunu suprotnost katastrofičnim predviđanjima, ekonomski procvat i pobjeda nad siromaštvom u ”prenapučenim zemljama“, štete koju politike kontrole populacije rade – dolazimo do zaključka kako jedino potpuno osvješćivanje o vrijednosti svake ljudske osobe, solidarnost i otvorenost životu mogu biti recept za sretno društvo i pobjedu nad siromaštvom, ali i pred očuvanjem Zemlje. Rješenje potencijalnih problema neće biti u ograničavanju broja ljudi već će se ono nalaziti u umovima stanovnika koji će sigurno doći do prihvatljivih, nenasilnih ideja nadilaženja problema.

Moralna „crna rupa“ u koju se upada nastaje onda kada se stavlja ekonomski dobitak (točnije privid njegove potencijalne ugroze) ispred intrinzičnog bogatstva ljudske osobe koje je glavni kapital društva. Slobodno se možemo zapitati – ako se ljudski život stavlja ispred ekonomskih dobitaka, je li nerealno za očuvanje Zemlje očekivati isto?

Photo by Thirdman from Pexels

Zaključak

Ljudska populacija neće prenapučiti Zemlju (prvenstveno jer će doći do platoa koji neće moći probiti), a koliko će utjecati na okoliš ovisi o intelektualnom kapitalu ljudskoga roda i volji političara da se nesebično posvete rješavanju toga problema bez posezanja za mjerama koje su zatvorene novom životu. Ne može se jednima ne dopustiti živjeti i to pravdati nastankom drugih nekada u budućnosti. Ako je misija bila „očuvanje života“ ona je promašena već u prvim koracima. Ne može se provoditi politika smrti kako bi u budućnosti postojao život. To su pogrešni i moralno neispravni temelji koji neće rezultirati dobrim rješenjima. Uvijek na umu moramo imati nesagledivost posljedica, a „diranjem“ u prirodne procese, riskiramo jako ružne posljedice. Rješenje se sigurno nalazi u populaciji, samo je pitanje političke volje hoće li se to provesti. McGurin to sjajno sumira: „Umjesto da tražimo načine ne bismo li smanjili broj onih koji traže svoje mjesto za stolom, trebali bismo tražiti načine da uklonimo perverzne politike koje sprječavaju veću gozbu.“

Ovaj kratki pregled završit će se paragrafom iz 1957. godine kojeg je napisao Isamu, izvršni direktor Toyo Menka Kaisha, koji savršeno sumira i proniče prethodno navedeno:

„Umjesto da razmišljamo o tome kako je naša populacija prevelika za našu ekonomiju; vjerujem da je točnije reći da je stupanj razvoja naše ekonomije prenizak za našu populaciju. Umjesto da gledamo naše ljude kao višak i kao neželjene osobe, trebali bismo ih gledati kao naš najvrjedniji prirodni resurs. To nije samo humani pogled, to je i realni pogled. Japanski narod je marljiv, energičan i snalažljiv, uz to i vrlo visoko educiran, vješt i stručan. Mi smo na početku revolucionarnih industrijskih promjena, među kojima će nedavna postignuća u sintetičkoj kemiji i u potencijalima uporabe atomske energije biti samo predznak onoga što nas čeka. Nova otkrića jasno ukazuju da za ekonomiju u budućnosti, čiji su počeci već među nama, ekonomska sredstva od važnosti neće biti prirodna, već će glavnu ulogu preuzeti ljudska inteligencija, vještina i dalekovidnost.“

Autor: Marija Barić Đurđević

Literatura:

1. McGurn, W. (1996). Population and the Wealth of Nations
2. Ivan Pavao II (1995). Evangelium Vitae