Ruža Hrvatska

Stradanja u Kijevu – sva su tragična, ali neka nas više pogode. Svaka nasilna smrt nas treba pogađati. Opasno je kada postanemo ravnodušni, kada nas takva nepravda prema čovjeku ne dira, kada samo scrolamo dalje, odmahnemo rukom, prebacimo kanal… kada nas se ne tiče.

Od svih tragedija, jedna me osobno najviše pogodila – bombardiranje dječje bolnice i porodilišta u Mariupolu, Ukrajina. Fotografija trudnice u visokoj trudnoći, kako je nekolicina muškaraca iznose na nosilima, a ona u očiglednim bolovima, po izgledu trbuha, moguće pred sam porod ili, čega se bojim, u tijeku poroda.

Ta slika odmah me u mislima odvela u jedan grad u Lijepoj Našoj, također pred jednu bolnicu, pred jednu trudnicu – Ružu Hrvatsku. Ova trudnica nosi svoje djetešce, svoga nerođenog sina Antuna, 5 mjeseci pod svojim srcem. Sada stoji pred vukovarskom bolnicom isklesana u bijeli, brački kamen, rukom akademskog kipara Lovre Jakšića, podignuta u čast poginuloj trudnoj Ružici Markobašić i njezinom “nevidljivom”, a tako prisutnom sinčiću, koji je brutalno ubijen sa svojom majkom. Zajedno su usnuli nakon brutalnog streljanja na Ovčari, gdje je Ružici već ranije ukazana čast jednim grobom od njih 200, u spomen svih ondje ubijenih i pokopanih. No njezinom sinu do ove godine i otvaranja spomenika 16. listopada 2021. (znakovito dva dana prije jubilarne 30. obljetnice pada Vukovara) nije bilo spomena. To se promijenilo ovim značajnim kipom koji je vrijedan projekt udruge Hrvatska za život. Upravo činjenica da se nerođenoj žrtvi, djetetu Antunu, na Ovčari nije pridodao značaj koji mu pripada, potakla je članove Udruge da se sami organiziraju i promijene tu nepravdu, kao znak o vrijednosti svakog začetog života za nas danas i sve koji će tek doći.

Dokumentiran je iskaz srpskog vojnika o brutalnom streljanju u Ružičin trbuh, s jasnoćom da se ondje “skriva” dijete. Zgražamo se nad zlom koje s jasnoćom cilja ono najranjivije. Ružica je najprije bila nepravedno osuđena, natjerana da se skine do gola, te tako najranjivija, ponižena i osramoćena, pred mnoštvom drugih osuđenika i vojnika, streljana rafalom u trbuh. Za zločince, tu njezina priča završava, ali zahvaljujući udruzi Hrvatska za život, ne jedan nov način – Ružica i danas itekako živi, svjedoči, svijetli u svoj svojoj bjelini, rukama obavijenim oko svoga nerođenog sina i govori, viče tako nijema: ovaj život je vrijedan!

I dok se zgražamo nad ratnim zločinima, dok plačemo, tugujemo i ljutimo se nad prikazima mučenica – trudnica, rodilja, žena i djece, posvijestimo si jedno: svakodnevno u našim bolnicama “nestaju” plodovi majčine utrobe – djeca. Javnost to ne proziva zločinom, nego pravom na izbor, ali posljedice su i dalje jednako stravične – smrt djeteta, a sami prosudite kako to može utjecati na majke. Kad bi svakom djetetu stradalom u “pravu na izbor” podignuli spomenik, ne bi bilo dovoljno mjesta na kugli Zemaljskoj. No, pitam se bi li nam i to bilo dovoljno da progledamo.

Izvor:

Svečano otvorenje spomenika ”Ruža Hrvatska” – 40 dana za život (40danazazivot.com)