Rebecca Kiessling (4. dio)

4. dio SUOČAVANJE SA SVIJETOM

Pitanje pobačaja pojavilo se i na fakultetu. Rebecca je podignula ruku i ispričala svojim kolegama kako je ona začeta te, ako se netko izjašnjava da je za izbor, to je kao da ju pogleda u oči i kaže: „Mislim da je tvoja majka trebala imati mogućnost da te pobaci“, što je isto kao i: „Da je po mom, ti bi sada bila mrtva.“ To je stvarnost s kojom se Rebecca suočava.

Ljudi su joj prilazili i govorili: „Ne mislim da te majka trebala pobaciti, ali mislim da je to trebao biti njezin izbor.“

Rebecca je odgovorila: „Razumijem to, ali razumiješ li da je njezin izbor bio pobaciti me?“

„Ne možeš to znati. Kako bi to mogla znati?“

„Zato što mi je to rekla.“

“A možda ne bi.“

„Ali rekla mi je da bi.“

Kad su ljudi uvjereni u ispravnost onoga što govore, rade sve kako bi sami sebe i nju uvjerili da ju možda ne bi pobacila te se tako osloboditi osjećaja odgovornosti.

Svjedočila je u Michiganu pred zakonodavnim vijećem. Tada ju je demokratkinja koja je za izbor pitala: „A kako uistinu znate da Vas je Vlada zaštitila, da to nije ustvari bio izbor Vaše majke?“  Rebecca joj je objasnila, ali čini se da se demokratkinja nije mogla pomiriti s činjenicom da Rebecca svoje rođenje duguje Vladi. Nije razumjela zašto, ako je toliko uvjerena u to, ne može reći: „Da, ja vjerujem da te Vlada nije trebala zaštiti, da je tvojoj majci oduzet izbor i da je trebala imati pravo izbora da te ubije.“ Pitala ih je što će joj druga prava ako nema pravo na život. Nitko ne može odgovoriti na to pitanje jer su sva druga prava beznačajna bez prava na život.

Povremeno na tribinama koje drži pred studentima netko digne ruku i kaže: „Nije mi problem pogledati Vas u oči i reći da je Vaša majka trebala imati mogućnost pobaciti Vas. Potpuno razumijem da to znači da biste Vi sada bili mrtvi, samo želim reći da mi to nije problem reći.“

Rebeccina priča često mijenja ljude. Žena koja se iz protesta pojavila u toplessu, kasnije joj je prišla plačući. Dršćući je rekla: „Želim Vam nešto reći. Moji prijatelji su vrlo ljuti što sam došla ovdje razgovarati s Vama. Bila sam silovana kad sam bila mlađa.“ Rebecca je odmah počela izražavati žaljenje, ali prosvjednica ju je zamolila da posluša priču do kraja. Nastavila je: „Nisam mislila da bi mi itko mogao promijeniti mišljenje o ovome. Ne mogu Vas pogledati i reći sve te užasne stvari. Vi ste osoba i ja to ne mogu reći Vama. Potpuno ste mi promijenili mišljenje.“ Rebecca ju je grlila dok je plakala i strahovala da više neće imati prijatelje nakon ovoga. Rebecca ju je uvjeravala da hoće, ali prosvjednica je tvrdila da su njeni prijatelji ljuti, a da ju studenti koji su za život mrze. Nije ju mogla uvjeriti u suprotno jer je prosvjednica tvrdila da je učinila užasne stvari. Kasnije su prišli studenti i pitali što se dogodilo pretpostavljajući da je prosvjednica pravila probleme. Rebecca je tražila da budu iznimno ljubazni prema ženi jer joj sada doista trebaju prijatelji.

Photo by Jonathan Borba from Unsplash

Rebecca je utjecala i na ministra Ricka Perryja tijekom njegove predsjedničke kampanje. Sudjelovala je u filmu The Gift of Life guvernera Mikea Huckabeeja. Film se prikazivao između dvije predsjedničke debate na kojoj su sudjelovala četiri kandidata. Imala je priliku pričati sa svima, ispričati im svoju priču, pokloniti im svoj DVD Conceived in Rape: From Worthless to Priceless, DVD Except in Cases of Rape? 12 Stories of Survival i svoju posjetnicu na kojoj piše „Conceived In Rape, Targeted For Abortion“. Rick Perry se zapanjio pa je prepoznala da podržava iznimku u slučaju silovanja. Razgovarali su i ispričala mu je kako je njezina majka dvaput pokušala ilegalno pobaciti, ali s obzirom na uvjete u kojima se odvijao pobačaj i činjenice da je ilegalan, odustala je. Prvi put je odustala zato što je ušla kroz stražnja vrata ginekološkog ureda i ugledala krv na stolovima. Drugi put se dogovorila za veću cijenu, ali uvjet je bio da ode na dogovoreno mjesto po mraku, pristane da joj nepoznata osoba sveže maramu preko očiju, posjedne ju u auto i odvede ju da pobaci, a nakon pobačaja bi ju vratili s maramom preko očiju na isto mjesto. Bojala se za svoju sigurnost, ali odlučila je pobaciti. Tu noć Rebeccina teta ju je trebala odvesti tamo. Razgovarala je preko telefona s liječnikom koji je trebao napraviti pobačaj i izrazila brigu za svoju sigurnost zbog čega ju je on nazvao glupom. Rebeccina majka se čudila dok ju je liječnik nastavio vrijeđati pa je poklopila slušalicu. Idući dan ju je ponovo nazvao i pokušao nagovoriti na pobačaj za 500 dolara, ali se dogodilo slično. Postoji puno ljudi koji će suosjećajno reći: „Užasno je kroz što je tvoja majka morala proći da te pobaci.“  Pri tome misle da pokazuju suosjećanje, no to nije suosjećajno, štoviše, vrlo je hladnokrvno iz Rebeccine perspektive. Rebecca osjećaj bliskog susreta sa smrti prepoznaje u feminističkom dokumentarnom filmu Back Alley Detroit o ilegalnim pobačajima prije slučaja Roe vs Wade. Dok ga gleda, osjeća se kao osoba koja se budi iz kome nakon bliskog susreta sa smrti, a činjenica da je tada bila mlađa ne čini to iskustvo ništa manje stvarnim ili značajnim. Za sebe kaže: „Nije do toga da sam imala sreće, bila sam zaštićena.“ Legalnost je bitna. Znači li to da djeca, koja svaki dan stradaju pobačajem, jednostavno nemaju sreće? Zahvalna je što je njezin život pošteđen, ali postoje drugi ljudi koji su jednako tako vrijedni. Osjeća se kao da joj je život spašen iz goruće zgrade i da se mora vratiti i spasiti ostale. Ispričala mu je ostatak svoje priče i objasnila da, kada podrži iznimku u slučaju silovanja, osuđuje nju na smrtnu kaznu za zločin njezinog biološkog oca. Vrhovni sud SAD-a je rekao da silovatelji i zlostavljači djece ne zaslužuju smrtnu kaznu jer je to preokrutno pa ga je upitala zaslužuje li ona ili drugo nedužno dijete smrtnu kaznu na što je on začuđeno odgovorio da ne zaslužuje. Na nacionalnoj televiziji je potvrdio da ju ne bi više mogao pogledati u oči i opravdati iznimku u slučaju silovanja, a s time se složio i Newt Gingrich.

Osnovala je udrugu Save the one koja ima preko 750 članova koji su začeti silovanjem ili incestom te žena koje su postale majke silovanjem.

Napisala je esej o pobačaju od preko 40 stranica (The Right of the Unborn Child Not to be Unjustly Killed — a philosophy of rights approach) u kojem argumentira s pravne strane svoje stajalište. Jedno istraživanje je pokazalo da je najbolji i najjasniji argument taj da u civiliziranom društvu ne kažnjavamo nevine ljude za tuđe zločine. Čak i ljudi koji ne dijele isto razmišljanje o pobačaju se slažu s tim argumentom. Drugi najjasniji argument je priča žene koja je začeta silovanjem te reći: „Ova žena ne zaslužuje smrtnu kaznu za zločin svog biološkog oca.“ Svaki argument da je bezobzirno ili nasilno tražiti od silovane žene da rodi može se vratiti sugovorniku u obliku: „Zar nije bezobzirno i nasilno žrtvovati dijete?“ Također, većina ljudi nije za smrtnu kaznu za silovatelja. Zašto bi onda bila za smrtnu kaznu za dijete?