Bilo je i teško i radosno

Vjenčali smo se prije dolaska u Zagreb. Imala sam 19 godina, a Martin 21. Završila sam gimnaziju, a on srednju strukovnu školu. Bila sam dobra učenica, oslobođena polaganja mature. S obzirom da sam završila gimnaziju, podrazumijevalo se da ću studirati, očekivalo se to od mene. I sad vjenčanje, odmah poslije gimnazije. U zraku se osjećala misao, jedno isključuje drugo.

A ja, upisala sam ekonomiju u Zagrebu. Tako smo nas dvoje došli smo u Zagreb 1981. godine i ostali. Meni su počela predavanja, a Martin je dobio posao na željeznici. Naš život nije se bitno razlikovao od života drugih, bilo je sličnosti sa studentskim, radničkim i podstanarskim životom. Plaća koju je Martin donosio činila se velika, a ipak je bila mala i prilično rastezljiva. Plivali smo protiv struje.

Naši roditelji nisu bili baš oduševljeni našim brakom. Nisu postavljali nikakve prepreke, ali kad smo otišli od kuće, to je bilo to. Smatrali su da smo premladi, i na neki način, činilo im se da taj brak neće dugo potrajati.

Moj dan je izgledao studentski – predavanja, učenje, i kuhanje. Bila su to jednostavna jela, gotovo svakodnevno specijalitet, juha od rajčice i pomfrit. Piletina ponekad. Studentski.

Zatrudnjela sam 1983. godine. U listopadu 1983. g. preselili smo se u kuću u kojoj i sad živimo, nismo više bili podstanari. Bila je zima, hladno, ja trudna. Novogradnja, tek je bilo ožbukano i bilo je puno vlage. Bilo je toliko hladno u kući da bi se voda u čaši smrznula ako bismo ju ostavili preko noći. Imali smo samo jednu peć koja je bila nedovoljna za cijelu kuću.

Oboje smo bili u panici, ali očekivali smo da će nam jednog dana doći dijete, i naša crvenokosa Martina se rodila 1984. Bila sam na 3. godini studija.

Sad kad mislim o tome, bilo je teško, slatko i gorko istovremeno.

Nekim profesorima je bilo smiješno što sam trudna, nevjerojatno. Bilo je i direktnih i neugodnih pitanja: „Kako mi se to dogodilo? Što nisam čula za kontracepciju?” Manjina, zanemariva.

Većina je držala da sam hrabra i bili su vrlo susretljivi. Imala sam usmeni ispit kod profesora čiji mi je kolegij bio uvjet za sljedeću godinu. Od panike sam zablokirala, ali profesor je rekao: „Možete Vi to, to je puno lakše nego roditi dijete.“ Imala sam podršku kolega i kolegica s godine. Kad sam rodila, došli su u posjetu. To se ne zaboravlja. I sad se ponekad sretnemo.

Nisam tijekom trudnoće izostajala s predavanja. Dnevno sam gubila tri sata na put – kad je bilo idealno. Stanovali smo daleko, na drugom kraju grada, a autobusi su rijetko vozili. Poslije poroda morala sam pauzirati. Martina je bila premala za jaslice, nikom je nisam mogla ostaviti na čuvanje, bake su bile daleko. Muž je radio u smjenama. Poslije noćne je imao dva dana slobodna i to vrijeme sam koristila za odlazak na fakultet i učenje.

U tom periodu su nastavljeni i radovi na daljnjem uređenju kuće. Na brizi sam imala i radnike, pripremiti doručak, ručak i večeru, nabaviti svu hranu, očistiti. Bilo mi je jako naporno, bio je to težak period života, nisam znala ni kad je dan ni kad je noć. Zaostala sam s obvezama na fakultetu.

Morala sam nešto drastično napraviti. Teška srca odlučili smo našu Martinicu dati baki na čuvanje.

I to smo napravili za Božić 1984. godine.

Ta nam je razdvojenost bila jako teška. To je nenadoknadivo i bolno razdoblje. Jedino što se još pitam u cijeloj mojoj priči je jesam li se mogla ikako organizirati da ne dam Martinu kod mojih roditelja. To će mi uvijek biti na srcu, nikad se neću osloboditi tog pitanja. Martini je to ostalo u lijepom sjećanju. Njoj je tamo bilo prekrasno, bila je kao princeza. Ne mislim da je to na nju utjecalo kao na mene. Možda smo se mogli organizirati da bude stalno s nama. Možda mi je moglo biti teže, samo da ona bude s nama, da ju ne damo od sebe.

Ne bismo ju dali da je ovdje bilo vrtića. Kad je imala dvije godine, otvorio se vrtić i odmah smo ju uzeli natrag. Odnijeli smo ju s devet mjeseci za Božić i bila je kod mojih roditelja ’85. i ’86. godine. Mi smo svaka tri tjedna putovali da ju vidimo. Kako je Martin radio na željeznici, imali smo besplatnu kartu. Petkom navečer sjednemo na vlak, u subotu ujutro smo u Splitu. Bili smo sretni ako ulovimo bus koji ide u 7 sati te smo u Livnu oko pola 9. Subotu i nedjelju provodimo s Martinom i u nedjelju popodne se vraćamo u Zagreb svojim obvezama. U ponedjeljak ujutro Martin na posao, ja na fakultet. Najduže je bilo 2 mjeseca što nismo išli posjetiti svoje djetešce. Bila je strašna zima, nismo mogli. Dok je živjela kod bake i djeda, uvijek je znala da ćemo doći. Rekla bi u petak navečer: „Otvori vrata, moji mama i tata će doći.“

Na studiju sam se promijenila. Na prvoj i drugoj godini studija sam odlazila na ispit kad sve naučim, da se ne osramotim, bila sam na neki način perfekcionist. Nakon rođenja Martine i s obzirom na situaciju da je bila kod bake, odvojena od nas, i od silne želje da nam se što prije vrati, moji kriteriji su se spustili. Bitno je bilo izaći na svaki ispit, truditi se i učiti da se što prije riješi. Išla sam uvijek u nadi da ću dobiti barem prolaznu ocjenu. Nekoliko puta sam u istom danu polagala po dva ispita. Trudila sam se sve riješiti na prvom roku, a znali smo imati po 13 ispita u semestru. Učila sam po noći jer sam po danu imala obveze. Kad svi zaspu, skuham si kavu i učim do 4-5 ujutro, malo odspavam i počinje novi dan.

Katarina je rođena 1991. godine, sedam godina razlike je između njih dvije. S obzirom na teškoće koje smo prolazili, nisam pomišljala da ćemo imati još djece. Onda se u toj ratnoj ’91. rodila Katarina. Bila je mala beba kad su avioni nadlijetali. Ja nisam pratila vijesti i društveno-politička zbivanja, nisam imala vremena. Mislila sam da su to vježbe. I onda rat. Došao je iznenada, neočekivano, kao potres. Petar je došao ’95., a Hrvoje ’98.

Vjerujem da je i studentima danas teško, ali ne i nemoguće. Jedna kolegica s posla i njen muž su prvo dijete dobili na trećoj godini. Živjeli su u studentskom domu, a kolege iz doma su im pazili dijete kad je trebalo. Studentski dom je bio neka vrsta vrtića. Sve su izgurali.

Bilo je i teško i radosno. Ako se ljudi slažu, tegobe se brzo zaborave. Imam osjećaj da je sa svakim djetetom bilo lakše, bez obzira što su potrebe bile veće. Kako smo stariji, vidjeli smo što je bitno, što je manje bitno. Što je bilo više djece, nama je bilo lakše. Kao da se NETKO brinuo za nas.

Zorica

28.10.2020.