Ako su druge uspjele, i ja ću

Ukratko, Dora, studentica Učiteljskoga studija, supruga, majka jedne djevojčice. Godinu dana nakon vjenčanja dogodilo se to razočaranje. Razočaranje u samu sebe koja se cijeli život trudi njegovati one vrijednosti koje smatra ispravnima, koja zagovara i štiti život, a kojoj se srušio svijet kad je ugledala pozitivan test jer: “Kako i što ću s faksom?? Pa ja neću završiti u roku!! Što će biti s mojim prijateljima?!”.

I onda taj isti srušeni svijet krenu graditi drugi ljudi, naizgled sitnicama; profesori na fakultetu koji se sa zanimanjem raspituju o trudnoći, koji s drugim studentima sudjeluju u “kladionici” za djetetov spol i učine ti to jednim od najveselijih dana u životu, koji su susretljivi, puni razumijevanja i podrške, kolege koje ti ne dopuštaju da podigneš stolicu, ljudi u autobusu koji ti ustupe svoje mjesto, prolaznici koji ne mogu sakriti smiješak kada vide ono što se više ne može sakriti, prijatelji i poznanici kojima poleti ruka na trbuh svaki put kad te ugledaju i, naposljetku, obitelj i najbliži koji su uvijek najveći oslonac.

Sitnica po sitnica učinila je da se osjećam toliko važno, posebno, bitno i sretno da usprkos mučninama i komplikacijama mogu uživati u trudnoći. A ono najvažnije, učinila je da samoj sebi oprostim slabosti, negativnosti i napasti kojima sam se prepustila u početku i da cijelu trudnoću, a osobito sebe u njoj, odlučim pamtiti samo po dobromu.

Nema posebnoga recepta niti tajnih sastojaka, vrlo je jednostavno: ako su druge uspjele, i ja ću; ako sam ja uspjela, i vi ćete! Prije nego posložim stan i sve obaveze, posložit ću prioritete, posložit ću sebe jer ako sam ja dobro, sve će biti dobro. Najbolji savjet koji sam dobila bio je da ne budem prestroga prema sebi, da si dopustim greške, da ih izgovorim naglas i smijem im se, da plačem kad god mi se plače, da imam pravo ne znati ništa o dojenju, kako oprati dječju robicu niti što se radi s pupkom, da ne skrivam da ponekad nisam dobro, da mi je teško, da mi treba pomoć i da, što je često jako teško, tu istu pomoć prihvatim.

Podijelit ću jedno iskustvo, ali istovremeno i savjet i odgovor na pitanje: “Kako bismo mi mogli pomoći studentima roditeljima?”. Dijete od 8 mjeseci koje traži veliku količinu pažnje, odnosno moju cjelodnevnu prisutnost, po danu baš i ne spava, tada nismo imali nikoga iz obitelji tko bi ju mogao pričuvati, suprug radi, a ja do kraja tjedna moram obaviti veliki dio posla za diplomski. Nekoliko dana sam razbijala glavu što i kako učiniti, kako se uspješno organizirati, a sve što je trebalo – pitati za pomoć. U grupi od nas 9 prijateljica koje se zbog obaveza i ne vide baš često, pitala sam može li ju tko čuvati tjedan dana i pritom nisam previše očekivala jer se ipak radi o bebi, tjedan dana… Od njih 8, možda dvije nisu mogle, ali i one su se ponudile za neki idući put. Problem je bio riješen i tu bih stavila točku.

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.” (Mt 7,7-8)

19.3.2020.