Ništa se ne može usporediti s novim životom

Pozdrav! Zovem se Ivana, imam 33 godine. Trenutno sam doma jer očekujemo dolazak pete bebe, a inače radim u dvije osnovne škole, predajem likovnu kulturu.

Bila sam na trećoj godini kad sam saznala za trudnoću. Trudnoća me i je, ali i nije iznenadila. Naime, supruga sam upoznala na prvoj godini faksa, na drugoj smo se godini zaručili. Čekali smo da on diplomira (FESB) i dobije posao da bismo se na mojoj trećoj godini faksa vjenčali. Bili smo otvoreni životu od prvog dana braka, a prije vjenčanja smo hodali u čistoći. Tako da sam prvo dijete rodila na četvrtoj godini faksa, pauzirala jednu godinu i već na petoj godini rodila i drugo dijete. Diplomirala sam u roku s dvoje djece.

Više je bilo negativnih komentara kad smo objavili da ćemo se vjenčati nego kad smo rekli da očekujemo dijete. I mojim roditeljima nije bilo baš drago što sam se odlučila udati tako mlada, s 21 godinom, bojali su se da neću završiti faks. Kolege su mislili da se udajem jer sam trudna, tako da objava trudnoće i nije bila toliki šok. Već su bili šokirani vjenčanjem!

Ne bih sigurno uspjela da nije bilo svekrve i njene velike pomoći. Moja obitelj je bila daleko, 500 km od nas, tako da mi oni nisu mogli pomoći. Na faks sam se vratila kad je Mihaela imala 8 mjeseci, ali nisam trebala pohađati sva predavanja. Koristila sam sve pogodnosti koje sam mogla, izostajala onoliko koliko god bi bilo dozvoljeno. Svekrva je čuvala malenu, skuhala ručak i pomagala na sve moguće načine.

Kad bismo imali pauze na predavanjima, kolege bi laganini na kavu, a ja sam jurila kući dojiti. Neopisiv je bio osjećaj vidjeti svoju jednogodišnju Mihaelu koja bi raširila oči i ruke s velikim osmjehom i zgrabila me jer me nije vidjela nekoliko sati… Dojenje nam je tad jako značilo, jer kao da smo tako nadoknađivale ono vrijeme koje nismo bile zajedno.

Sjećam se i pisanja i istraživanja na svom diplomskom radu. Ležala sam na kauču, Ivan je potrbuške ležao na meni jer drugačije nije htio spavati, bio je beba od svega par mjeseci. Jedna moja ruka je bila na njemu, a druga što na laptopu, što na listanju knjiga i članaka. Sad su mi to mile i drage uspomene. A svekrva i muž su se izmjenjivali oko čuvanja starije kćeri i kućanskih poslova.

To što sam postala supruga i majka uz studenticu samo mi je dalo još više poticaja da budem brža, djelotvornija i produktivnija jer sam znala da nemam vremena za zezanje niti zabušavanje. Svekrva, ili muž poslije posla, bi uzeli djecu na par sati. Ja sam znala da imam samo tih par sati za napisati seminar, učiti ili sl., i da drugog vremena nemam, tj. da u tih par sati to moram odraditi jer neću uspjeti. Nisam imala nikakvih rupa u danu, iskoristila bih svaki trenutak. Dijete praktički preko noći učini da osoba sazre, postane odgovornija, ozbiljnija… Jer više ne odgovaram samo za sebe, imam jedan novi život za koji odgovaram, a taj mali novi život je totalno bespomoćan i potrebit mene.

Problem studenata roditelja se javlja ukoliko nemaju kome ostaviti dijete, a trebaju biti prisutni na predavanjima. Ja sam imala veliku pomoć od svekrve koja nije radila, a živjela je u istoj kući, kat ispod nas. Mnogi nemaju tu sreću da im roditelji ili svekar i svekrva uskaču jer su i sami možda još zaposleni ili žive daleko (kao moji roditelji). Možda bi im se moglo pomoći na način da postoji organizirano čuvanje djece kada su oni na predavanjima… Za tako malu djecu meni jaslice nikako nisu bila opcija. No, tko nema drugih mogućnosti…

Moja poruka za druge studente roditelje je da se ne boje. Da budu hrabri i da rode začeto dijete. Niti jedna diploma, položen ispit ili bilo što drugo – ne može se usporediti s novim životom.

Dijete će donijeti samo dobro u njihov život. Nitko ne kaže da će biti lako, ali sve ono što vrijedi, vrijedno je borbe, žrtve i odricanja.  Studentske dane sa svojim bebama ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Zato, hrabro samo!

U Splitu, 10.10.2021.