Sue Thayer (3. dio)

3. dio LJUBAV PREMA MAJKAMA I DJECI

Još uvijek živim u istom gradiću kao i tada. Znam koji su ljudi napravili pobačaj. Jednom prilikom mi je na vjenčanju prišla žena i rekla da sam joj pomogla napraviti pobačaj. Tamo su bila moja djeca, njena obitelj, mlada i mladoženja. Bilo mi je jako neugodno. Pitala sam se hoće li me ikada moja prošlost ostaviti.

Događalo mi se i da mi priđu žene i kažu u suzama: „Imala sam pobačaj, mrzim samu sebe i svoj život, požalim zbog toga svaki dan.“ Također mi se događalo da mi žene kažu: „Skoro sam pobacila. Sin mi ima 12 godina sada. Tako mi je drago da nisam pobacila.“ Ali nikad mi nitko nije rekao: „Skoro sam pobacila. Ipak sam rodila, ali poželim da nisam.“ Jednom kad se djeca rode, majke ih vole. Rijetkost su majke koje ne vole svoje dijete. Ali nekako je ovaj svijet učinio lakim i prihvatljivim ubiti ga dok je još u maternici. To je pogrešno razmišljanje. Majka Terezija je rekla ako majka može ubiti vlastito dijete, ne možemo očekivati da ćemo stvoriti društvo koje prihvaća i koje je ljubazno. U SAD-u je 61 milijun žena ubilo vlastitu djecu otkako je legaliziran pobačaj.

Ljuti me što ljudi misle ako će se dijete roditi u siromašnoj obitelji ili nije savršeno zdravo po standardima društva, onda je u redu ubiti ga. Imala sam nedavno raspravu s jednim zastupnikom koji je rekao da neće gledati film Unplanned jer nije istinito što prikazuje. Drugi je zastupnik rekao za djecu koja su rođena u siromaštvu „ili ih ubiješ sada ili poslije jer postanu kriminalci i završe na električnoj stolici“. Ljudima koji ne žele pogledati film kažem: „Kako možete glasati za pobačaj, a nikad ga niste vidjeli?“ Vidjeti ga na ekranu nije ništa u usporedbi s gledanjem uživo. To je tisuću puta gore. Ne sviđa mi se što ljudi koji podupiru pobačaj ga nisu vidjeli ni iskusili. Nije uredan i lijep, nego krvav i ružan. Završava smrću. Završava s djetetom u posudi. Ljudi to trebaju vidjeti. Zato je Unplanned tako dobar, ali ljudi ga ne žele vidjeti jer više neće moći „podupirati žene“.

Photo by Kelly Sikkema from Unsplash

Ljudi me pitaju zašto mrzim žene, ali ja volim i žene i djecu i život. Ako smo pro life i volimo djecu, zašto bi to moralo značiti da mrzimo žene? Dok sam još radila u klinici, žene su mi govorile da ne želi pobaciti i pitale mogu li se kome obratiti za pomoć s kupnjom pelena i drugih potrepština. Na to bih ja odgovarala da nema, kršćani mole ispred, ali ništa ne rade da pomognu. Sad u mom gradu nemamo PP, ali imamo centar za život. Otvorili su ga ljudi koji su započeli kampanju u mom gradu, tako da nijedna žena više ne mora reći: „Ne mogu roditi ovo dijete jer ne mogu priuštiti pelene ili autosjedalicu.“ Bila sam ravnateljica tog centra 6 godina prije nego sam počela raditi u 40 dana za život. Volonteri tamo pomažu ženama, osiguravaju smještaj ako ga trebaju, voze gdje treba ići, pomažu oko zaposlenja. Pomogli smo jednoj ženi koja je planirala pobaciti s 33 tjedna trudnoće. Bila sam joj pratnja na porodu. To je bio jedan od najboljih trenutaka u mom životu. Izabrala je dati dijete na posvajanje. Još uvijek povremeno viđam to dijete. Centri za život su brojniji od klinika za pobačaje. Omjer je oko 100:1. Iako imamo sve te stvari za pomoć, često čujemo „niste stvarno pro life, samo ste pro birth, samo želite da se djeca rode i onda više ne marite za njih“. Gotovo svaka pro life osoba koju poznajem radi ili volontira u skloništu za beskućnike, u centru za život ili u nekoj drugoj vrsti pro life rada. Ja udomljavam djecu. Kroz moj dom je prošlo oko 130 djece. Troje od njih sam posvojila. Uz to, imam i dvoje biološke djece. Nisam samo pro birth. Brinem za svu djecu, neovisno o zdravlju i bogatstvu.

Čula sam različite razloge za pobačaj, ali nijedan dobar, sve su bile izlike. Žrtvujemo djecu na oltaru ugode. Razumijem da je teško brinuti se za djecu, ja sam samohrana majka petero djece. Ali život je toga vrijedan.