Sue Thayer (2. dio)

2. dio KAP KOJA JE PRELILA ČAŠU

Imali smo određen broj pobačaja koji moramo izvršiti dnevno. Nagrada za dosegnuti mjesečni broj pobačaja je bila slobodna plaćena dva sata, ručak s našim direktorom/icom, proslava uz pizzu. Kad sam javno rekla da bismo proslavili i naručili pizzu ako uspijemo izvršiti određeni broj pobačaja, upala sam u nevolje. Bilo nam je motivirajuće izvršiti što više pobačaja i prema rasporedu kako bismo mogli proslaviti na kraju dana. Ljudi ne žele vjerovati da je PP tako podmukao da nagrađuje pizzom svoje osoblje za izvršeni broj pobačaja.

Kap koja je prelila čašu je bio webcam pobačaj. To je medikamentozni pobačaj, tableta RU-486 (mifepriston i mizoprostol). Radili bi ih preko skype poziva. Žena uzme mifepriston u klinici. To ubije dijete, blokira hormone. Dan ili dva poslije popije drugi set tableta i porodi dijete doma uz obilno krvarenje. Žene mogu i vidjeti maleno dijete tada. Puno se puta dogodilo da ga stave u vrećicu, donesu nama i kažu: „Niste mi rekli da je to dijete.“ PP dijete naziva tkivom, obilnom mjesečnicom, produktom začeća, sadržajem maternice. Nikad ne nazivaju djetetom, rijetko nazivaju fetusom. Tako smo ih gurali da pobace. Ponekad bi rekle da ne mogu platiti pobačaj taj dan, a naš odgovor na to je: „Ako ne možete platiti sad 10 dolara, kako ćete se brinuti za dijete? Znate li koliko koštaju pelene, autosjedalica? Zakazat ćemo pobačaj danas, jer ako čekate do sljedećeg tjedna, cijena će biti viša.“

Imali smo 17 klinika u Iowi. Kako su se ovi pobačaji počeli vršiti u svim centrima, upravitelji su govorili da su po cijele dane jedino ispunjivali izvješća o komplikacijama i problemima. Mi smo bili zadnja klinika u koju se to uvodilo.

Kada su najavili da će se raditi webcam pobačaji, što je samo po sebi jako loše, također su rekli da će nemedicinsko osoblje raditi transvaginalni ultrazvuk. Nisam to htjela raditi jer nisam kvalificirana, ali rekli su da ću nakon jednog dana tečaja moći to raditi. Pitala sam ih je li to legalno, ali govorili su mi da je i da ih neće ništa zaustaviti u tome. Nisu planirali izvijestiti liječnike na područjima gdje se to obavljalo. Htjeli su prije obavještavanja liječnika napraviti 500 do 1000 pobačaja na taj način. Žene koje su teško krvarile bi išle na hitnu, ali su im govorili da ne kažu da je razlog tome pobačaj jer im onda liječnici neće htjeti pomoći na adekvatan način, govorili su im da kažu da su imale spontani pobačaj.

Webcam pobačaj izgleda tako da nemedicinsko osoblje radi transvaginalni ultrazvuk, a liječnik, koji nije prisutan, na svom računalu procijeni je li embrij mlađi od 70 dana. Ako je, liječnik preko računala otvori ladicu u kojoj su se nalazile dvije tablete i preko video poziva gleda ženu dok uzima prvi set tableta.

Photo by JESHOOTS.com from Pexels

Osoba koja je financirala svu potrebnu opremu za webcam pobačaje za svih 17 klinika u mojoj državi je bio Warren Buffett, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. On smatra da je svijet prenapučen i stoga, što se više djece ubije, to bolje. Obećao je financirati ovaj program u cijelom SAD-u. Kupio je jako kvalitetan i skup ultrazvuk, za kakav bi centar za život skupljao donacije godinama. PP okrene ekran da žene ne vide svoju djecu. Postoji i doppler za protok krvi kroz srce, ali i to stišaju da se ne čuje.

Kad sam došla doma s tog sastanka, rekla sam djeci da selimo. Nisam namjeravala sudjelovati u tome, a znam da bih tako izgubila posao. Bez plaće iz PP-a, ne bismo mogli nastaviti živjeti u kući u kojoj smo živjeli.

Kroz godine koje sam radila tamo, vidjela sam kako postaju radikalniji, a u vrijeme kad se to događalo, počela sam se približavati Bogu. Slušala sam kršćanski radio neprestano. Puno se govorilo o pobačaju. U početku sam stišavala radio, ali sam sve više razmišljala o tome da možda ne bih trebala raditi ovdje. Slušala sam intervju s pro life udrugom Iowa right to life i tada mi je palo na pamet da im trebam reći za webcam pobačaj. Htjela sam reći nekome i nadala sam se da će oni moći nešto poduzeti. Doslovno sam odmah nazvala predsjednicu udruge iz svog ureda. Zbog toga sam bila otpuštena, prvi put u životu. Ali ako od nekud trebam biti otpuštena, PP je pravo mjesto za to. Iako se ova vrsta pobačaja nastavila raditi, smatrala sam da sam ispunila svoju zadaću i da će udruga to riješiti. Zato dvije godine nisam ništa poduzela.

Tada mi je prišla skupina kršćana i pitala me da im kažem što se događa unutar klinike. Objasnila sam im što je kirurški pobačaj i što je webcam pobačaj. Vidjela sam užas na njihovim licima. Bilo mi je žao što sam sve znala i dopustila da se svaki dan događaju užasne stvari bez da sam ih i na koji način pokušala spriječiti. Pitali su me što mogu učiniti. Sjetila sam se ljudi koji su molili dok sam radila i tako smo počeli pričati o 40 dana za život.

PP ne voli kad se moli izvan klinika. Pokrenuli smo kampanju ispred klinike u kojoj sam radila. Htjela sam im pomoći pokrenuti kampanju bez da ja sudjelujem. Bilo me jako strah jer sam znala da ću se morati susresti s bivšim kolegama koji su mislili da sam poludjela. Bili su ljuti na mene. Također sam se bojala da nitko neće sudjelovati i da ćemo se javno osramotiti. Ali uspjeli smo. Molili smo ispred klinike 480 sati. Došli su ljudi iz različitih kršćanskih denominacija koje se nisu slagali, ali smo svi mogli moliti zajedno. Vodstvo udruge je zatim saznalo da sam nekad radila u toj klinici, a sad sam bila voditeljica kampanje. Ja nisam smatrala da je to važno, ali njima je to bila velika stvar jer prije toga nitko tko je tamo radio nije bio uključen u rad 40 dana za život. Nakon jedne kampanje klinika se zatvorila. To je bila 21. klinika koja se zatvorila otkako su pokrenute kampanje i prva u Iowi. Imali smo 29 različitih klinika u Iowi u kojima su se vršili pobačaji, sad je otvoreno samo 8 klinika.

2008. godine dok sam još bila upraviteljica PP-a, potpisala sam ugovor na 15 godina. Sjećam se kako sam razmišljala da imam zagarantiran posao do 2023. Kad sam čula da zatvaraju, nisam mogla vjerovati. Tada sam pomislila da je moj posao gotov, ali ljudi su se čudili kako se klinika zatvorila nakon samo jedne kampanje i govorili su da mi onda sigurno znamo što radimo. Postoje mjesta u SAD-u gdje su se ljudi molili godinama ispred klinika. Dok sam putovala, upoznala sam stari bračni par koji je molio ispred jedne klinike. On je veteran iz Drugog svjetskog rata. Pitala sam ih koliko dugo mole ispred klinike u svom gradu. Očekivala sam da će reći godinu-dvije. Molili su od 1982.

Prošle godine sam postala zaposlenik u 40 dana za život.

No responses yet

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *