Sue Thayer (1. dio)

U svibnju 2019. godine razgovarali smo sa Sue Thayer, ženom čija životna priča pokazuje koliko se ljudi mogu promijeniti. Od osobe koja je savjetovala žene da izvrše pobačaj postala je jedna od utjecajnijih braniteljica života.

1. dio RAD U PLANNED PARENTHOODU-U

Imam petero djece, troje posvojene i dvoje biološke. Najmlađa se zove Zoe. Došla je u našu obitelj kad je bila stara tri mjeseca. Njena mama je imala 17 godina i bila je ovisnik o drogama. Kako je naša obitelj udomiteljska, njena mama je bila jedno od djece koje smo primili. Kad je rodila, predložili su da udomim njeno dijete na nekoliko mjeseci dok majka ne napuni 18 godina. Tad će ju ona uzeti. Ako ju majka ne bude htjela uzeti, uzet će ju zajednica kojoj pripada majka, s obzirom da je Indijanka. Majka je otišla, a kad je pleme došlo, rekli su mi da mogu zadržati dijete. Bila sam sretna, ali i zabrinuta jer sam prestara za tako malo dijete. Ljudi pretpostave da sam joj baka. U njoj vidim što smo sve i koga izgubili pobačajem. Njezina biološka majka je imala dogovoren termin pobačaja, ali osoba koja ju trebala odvesti nije došla tog jutra po nju. Bez Zoe moj bi život bio tužniji, iako ne bih ni znala da mi nedostaje.

Na razgovoru za posao u Planned Parenthoodu-u (nadalje: PP) su me pitali što mislim o kirurškim pobačajima, na što sam ja odgovorila da mislim da je to ubojstvo. Rekli su da nije ako fetus nije vijabilan. Čudila sam se jer mi je bilo poznato da tad postoje otkucaji srca. Ipak su me zaposlili. Počela sam raditi u PP misleći da pomažem ženama. Radila sam kao edukator i išla u škole predavati o kontracepciji, govorila sam da nećemo reći roditeljima ako dođu i da, ako i nemaju spolne odnose sad, imat će uskoro, a onda se mogu obratiti nama. Moj posao je bilo prodavanje pobačaja i bila sam jako dobra u tome. Bila sam i u školi koju je pohađala moja kći. Sad žalim zbog toga.

Nedugo nakon zaposlenja dobila sam premještaj u kliniku koja je izvršavala pobačaje. Da bih radila kao upraviteljica, trebam moći podnijeti vidjeti pobačaj. Stajala sam u toj prostoriji naslonjena na zid jer se ljudi često onesvijeste kad prvi put vide pobačaj. Pacijentica je bila na stolu. Soba je bila zamračena. Rekli su da je to zato što doktorica ne želi da joj se vidi lice. Došla je do stola bez razgovora sa ženom. Osim tri minute, koliko traje pobačaj, doktor nije ni u kakvom kontaktu sa ženom. Sve obavlja nemedicinsko osoblje. Nisam se onesvijestila prvi put pa sam se prilikom svakog postupka primicala bliže. Na kraju sam bila jako blizu i vidjela staklenku u koju je dijete usisano. Staklenka zatim ide u sobu POC (Products of conception, osoblje ponekad kaže Pieces of children). Tamo se dijelovi tijela stave na staklo koje se osvijetli gore i dolje. Osoblje zatim uzme pincetu i sastavi tijelo. Tako provjere jesu li sve usisali. Dok se ne uvjere da nije ništa ostalo u maternici, žena čeka na stolu. U jednom trenutku sam pitala zašto su tu tri ruke. Zaposlenica je rekla da su blizanci pa počela izdvajati dvije kralježnice, dvije lubanje… Pitala sam govore li ženama da su nosile blizance. Rekla je ne, jer ih samo uzruja. Taj dan je bilo 35-40 pobačaja. To je bio broj na prosječan radni dan. Dok sam se taj dan vraćala doma gdje me čekalo mojih dvoje male (biološke) djece, razmišljala sam bih li trebala odustati od tog posla. Ali plaća je bila dobra, bilo je različitih beneficija. I tako sam ostala, iako sam znala da je pogrešno. Moja životna priča je dokaz da Bog može iskoristiti i naše najveće pogreške.

Photo by Tima Miroshnichenko from Pexels

U mojim prvim godinama rada tamo tijela su se bacala u wc. Već mi je tada bilo žao sve te djece koja su završila u sustavu kanalizacije. Kasnije su ih stavljali u vreće za bio otpad i u zamrzivač. Taj smo zamrzivač zvali jaslice. Srce ti tamo toliko otvrdne da se navikneš na to. Kad se sad sjetim svega, ne mogu vjerovati da sam učinila neke od tih stvari.

Savjetovala sam žene i bila stotine puta u prostoriji gdje se obavljao pobačaj. Najtužnije mjesto na svijetu je soba za oporavak. Tamo su žene koje plaču, koje su još pod utjecajem anestetika.

U PP postoji edukacija na kojoj te uvjere da misliš da je to što radiš plemenito i dobro. S njima surađuju klerici različitih crkvi koji nam pišu pisma zahvale za sveti rad koji obavljamo, blagoslivljaju klinike i mole za sigurnost osoblja. Ta bismo pisma uokvirili i stavljali na zid klinike. Tako smo se uvjeravali da je to što radimo dobro. U filmu Unplanned odvedu Abby u sobu POC. Kad je Abby pogledala, rekla je da joj je to fora. Upraviteljica je rekla da gotovo svatko tko to vidi počne plakati i da tako zna da njoj može prepustiti upravljanje klinikom. Abby nije plakala. Nisam ni ja. Ali plakala sam na putu doma. Ako možeš to gledati, kao što je Abby i kao što sam ja, onda te prime.