Femicid

Imam prijateljicu iz Kine. Jedinica je. Jednom prilikom rekla mi je da je njena majka bila trudna sa svojim drugim djetetom, ali htjela je udovoljiti muževoj obitelji i roditi sina. S pet mjeseci trudnoće saznali su da nosi kćer. Pobacila je. Nakon toga je nastupila kineska politika jednog djeteta. U kuću im je dolazila kontrola i odvodila žene koje su bile ilegalno trudne. Tako je ona ostala jedinica. I rekla je: „Prvo dijete je uvijek dragocjeno.“ Drugim riječima, da nije bila prvo dijete, završila bi kao njena sestra. Samo zato što je kći, a ne sin.

Ovo je problem koji se pojavljuje širom svijeta, a najizraženiji je u azijskim zemljama (Abrejo i sur., 2009). Preciznije, u dvije najmnogoljudnije zemlje – Indiji i Kini. Iako nijedna azijska zemlja zakonski ne dopušta spolno selektivne pobačaje, oni su jako česta pojava. Spolno selektivni pobačaj se javlja zbog tradicionalnog preferiranja sinova, tradicionalne uloge sinova (financijska pomoć roditeljima u starosti), populacijske politike, neetičke upotrebe tehnologije i lakog pristupa pobačaju. Ženski feticid i infanticid je jedan od razloga zbog kojeg danas u svijetu „nedostaje“ 100 milijuna žena, u čemu su vodeća Kina (44 milijuna) i Indija (37 milijuna).

Ni u Indiji ni u Kini nisu samo ženska djeca u opasnosti od pobačaja. Donedavno je u Kini bila na snazi politika jednog djeteta, zatim je parovima dopušteno imati dvoje djece, što nije značajno bolje. (Trenutno je na snazi politika tri djeteta zbog ekonomskih posljedica manjka mladih ljudi. Bez obzira na to, desetljeća strogih restrikcija i odgoja se ne mogu lako izbrisati te mladi ljudi unatoč novom zakonu biraju imati samo jedno dijete.) I nekoliko država u Indiji ima politiku dva djeteta. Ovakav zakon znači da, ako se radi o trećem djetetu, više nije važno kojeg je spola – neće se roditi. Ni dječaci nisu sigurni. U Indiji i Kini godišnje se pobačaji broje u milijunima.

Photo by Kelly Sikkema from Unsplash

Posljedice ženskog feticida i infanticida na cijelo društvo su jako velike i negativne. I one žene koje uspiju preživjeti svoje fetalno i novorođenačko razdoblje, bit će žrtve novih oblika nasilja koji proistječu iz spolno selektivnoga pobačaja – visoki maternalni mortalitet, trgovina ljudima (ženama za udaju), otmica ženske djece te praksa dječjih brakova.

Značajan razlog preferencije muške djece u Indiji je što se na kćeri gleda kao na financijski teret. Iako je ilegalno, u nekim dijelovima Indije se daje jako velik miraz prilikom udaje, dovodeći ponekad obitelj u dug koji desetljećima isplaćuju. Liječnici roditeljima govore, a postoje i jumbo plakati na kojima piše: „Uložite 500 rupija sada, uštedite 50 000 poslije“, što znači da je isplativije sad platiti pobačaj, nego kasnije miraz.

Kako bi se spriječili spolno selektivni pobačaji, 1994. godine je zabranjeno prenatalno utvrđivanje spola djeteta. U Indiji je još 1871. omjer žena i muškaraca bio 940:1000. Godine 1991. taj omjer je bio još gori – 929: 1000. Osim feticida, često se izvršava i infanticid, a novorođenčad, ponajprije ženska, ubija se stavljanjem mokre krpe preko lica ili riže u grlo (koja kasnije nabubri), što izazove smrt djeteta gušenjem.

Život fetusa ne ovisi samo o spolu, nego i o tome koje je dijete po redu u obitelji. U indijskim obiteljima u kojima je prvo dijete djevojčica, omjer muškog i ženskog drugog živorođenog djeteta je 1990. godine bio 906: 1000 (Jha i sur., 2011). Ta se razlika povećala pa je tako 2005. omjer bio 836:1000. Ovaj omjer nije značajan u slučajima kad je prvo dijete dječak. Godine 2011. u Indiji je bilo 7,1 milijuna manje djevojčica nego dječaka, a to se odnosi samo na dob 0-6 godina. Iako Indija brani spolno selektivni pobačaj, zakon se očito ne provodi efektivno – razlika u broju muške i ženske djece je velika, a jako malo liječnika je optuženo i osuđeno.

Da je preferiranje sinova uočljivo i kod migrantskih indijskih obitelji, potvrdilo je i istraživanje u Kanadi (Urquia i sur., 2016). Porođaj poslije pobačaja, koji se napravi najranije u 15. tjednu trudnoće (kad se sazna spol fetusa), je povezan s trostruko većom učestalošću rađanja muškog nego ženskog djeteta kod žena koje već imaju 2 kćeri. Žene koje već imaju 2 sina, najčešće nemaju treće dijete. Drugim riječima, određen broj indijskih obitelji vrši pobačaje ženskih fetusa dok ne dobije muško dijete, pogotovo ako već imaju kćeri, a ta se praksa vrši i u razvijenim zapadnim zemljama.

Photo by Picsea from Unsplash

U Kini se, s obzirom na populacijsku politiku, javlja dodatni pritisak na bračni par da ima muško dijete. Samo jedan od razloga zašto je ova politika problematična je što par mora sebi osigurati skrb u starijoj dobi, a kći se tradicionalno seli u muževu obitelj i brine o njegovim roditeljima, ne o svojim. Problem preferencije muške djece ne bi bio toliko izražen da parovi nisu ograničeni samo na jedno dijete. To dijete onda mora biti muško, potpuno zdravo, pametno, uspješno… Mora biti savršeno.

Iako se generalno spolno selektivni pobačaj smatra moralno neprihvatljivim, nekoliko zapadnih bioetičara ga opravdava jer bi ograničenje bilo uplitanje u reproduktivna prava i slobode (Nie, 2011). Potpuno je beznačajno što se milijuni djece ubijaju samo zato što su „pogrešnog“ spola. Ovi bioetičari smatraju da je ubijanje ženske djece opravdano jer se bore za prava žena.

Ovo stajalište je užasavajuće, ali konzistentno. Ako se elektivni pobačaj smatra moralno prihvatljivim i teži se liberalizaciji i zakonskoj zaštiti pristupa pobačaju, onda se ne može osuđivati spolno selektivni pobačaj. Možda se grozimo nad tom idejom, ali argumenti su isti – žena ima pravo odlučivati što želi napraviti sa svojim tijelom, dijete (kći) je financijski teret, imat će težak život, roditelji će više voljeti sina… Onaj tko se zalaže za pobačaj na zahtjev i bez ograničenja bi, prema tome, bio licemjeran ako želi ograničiti spolno selektivni pobačaj.

Istina je da je svaki pobačaj protiv žene, protiv njezinog tijela, zdravlja, plodnosti. To je mržnja prema ženi od njezinog začeća, a ženski feticid je pravo lice pobačaja na svjetskoj razini. Za kraj bih preporučila dokumentarni film „It’s a girl“ svakome tko želi više znati o ovoj temi.

Autor: Martina Miličević

Literatura:

1. Abrejo, F. G., Shaikh, B. T. & Rizvi, N. (2009). ‘And they kill me, only because I am a girl’ … a review of sex-selective abortions in South Asia. The European Journal of Contraception and Reproductive Health Care, 14(1), 10-16.
2. Jha, P., Kesler, M. A., Kumar, R., Ram, F., Ram, U., Aleksandrowicz, L., Bassani, D. G., Chandra, S. & Banthia, J. K. (2011). Trends in selective abortions of girls in India: analysis of nationally representative birth histories from 1990 to 2005 and census data from 1991 to 2011. The Lancet, 377(1), 1921-28.
3. Urquia, M. L., Moineddin, R., Jha, P., O’Campo, P. J., McKenzie, K., Glazier, R. H., Henry, D. A. & Ray, J. G. (2016). Sex ratios at birth after induced abortion. Canadian Medical Association Journal, 188(9).
4. Nie, J. B. (2011). Non-medical sex-selective abortion in China: ethical and public policy issues in the context of 40 million missing females. British Medical Bulletin, 98(1), 7-20.