Bol

Strah od boli i patnje je duboko u svakom od nas. Zbog toga se kao razlog pobačaja često navodi pošteda djeteta od patnje. Razlozi su raznovrsni – obiteljski, financijski, emocionalni, zdravstveni… Iz suosjećanja čine se razne stvari. Je li pobačaj doista pošteda od patnje? Ne uzevši u obzir da je djetetov život skončan kako ne bi osjetio patnju kasnije, osvrnimo se na patnju prilikom samog postupka pobačaja – osvrnimo se na bol.

U raspravi o osjetu boli u pobačaju susrećemo se s dva glavna problema – nedovoljno poznavanje osjeta boli embrija i fetusa te sama važnost osjeta boli u opravdanju i moralnosti pobačaja.

Za osjet boli, kako ju mi osjetimo, potreban je razvoj živčanog sustava do odgovarajuće razine. Postoje različite teorije kad fetusi osjete bol, ali ni jedna nije potpuno prihvaćena. Drugim riječima, postoji mogućnost da je fetus potpuno ravnodušan na ono što mu se događa prilikom pobačaja, a postoji i mogućnost da proživljava nevjerojatnu patnju i bol. Nismo sigurni. Ipak, to nas kao društvo ne potiče da stanemo, istražimo i zatim, sukladno znanju koje smo stekli, barem olakšamo djetetu patnju kroz koju prolazi dok mu se život prekida.

Iako živčani sustav nije potpuno razvijen i iako fetusi većinom spavaju, oni odgovaraju na vanjske stimulanse promjenom ponašanja, buđenjem, ubrzanjem otkucaja srca, promjenom nalaza EEG-a te povišenjem razina hormona stresa u krvi nakon bolnog stimulansa (Bellieni, 2019). Sve ove promjene se ne smatraju dovoljno dobrim dokazom.

Razlog tomu je problem određivanja definicije boli. Vrlo prihvaćena definicija prema International Association for the Study of Pain (IASP) uključuje osjet, negativnu emociju i kognitivnu komponentu. To znači da nije dovoljno da fetusi osjećaju bol, nego oni moraju znati verbalno izraziti da je to što osjećaju bol. Problem je što je ova definicija u potpunosti primjenjiva samo na razvijena ljudska bića. Prema takvoj definiciji, ni životinje ne mogu osjetiti bol. Ipak, prilikom operacija na životinjama koriste se anestetici. (Definicija je promijenjena u srpnju 2020.)

Photo by Katie Smith from Unsplash

To je bio, također, jedan od razloga zbog kojeg se prije nije koristila anestezija tijekom operacija na novorođenčadi – smatralo se da nemaju potrebnu svijest da osjećaju bol. Trenutno postoji rasprava treba li se fetusima tijekom fetalnih operacija davati anestezija (Bellieni i sur., 2017). Intenzivna bol koju čovjek osjeti tijekom fetalnog i novorođenačkog razdoblja ostavlja negativne posljedice na razvoj mozga. Iako se mi te boli ne sjećamo, naše tijelo ju je zapamtilo i ona je ostavila doživotne posljedice.

Fetus ne mora znati da ga boli da bi osjetio bol – ovaj pristup su imala dva znanstvenika čiji je rad izašao početkom 2020. godine (Derbyshire i Bockmann, 2020). Smatraju da postoji dovoljno dokaza da je osjet boli moguć od 12. tjedna. Zašto je to značajno? U Velikoj Britaniji su nedavno izdane smjernice za davanje anestezije fetusima prilikom fetalne operacije (npr. za spinu bifidu) koje se izvode od 20. tjedna. U istoj državi se na fetusima iste starosti vrše pobačaji bez anestezije. Prije uklanjanja fetusa iz maternice, vrši se feticid. U samo tijelo fetusa ili amnionsku tekućinu se ubrizgavaju tvari koje izazovu srčani zastoj. Iste tvari se koriste i prilikom izvršenja smrtne kazne, ali uz analgeziju, jer bi u suprotnom smrt osuđenika bila iznimno bolna. Drugi način je D&E, odnosno dilatacija cerviksa te uklanjanje fetusa komadanjem. Ako postoji mogućnost osjeta boli, onda je nezamisliva patnja kroz koju prolaze.

Priznavanje boli koju osjeća fetus omogućava nam da ga doživimo kao ljudsko biće koje se boji, koje plače, koje prolazi muku prilikom pobačaja, a nema gdje pobjeći, tražiti da ga se poštedi ili tražiti da mu se barem ublaži bol. Jednom kad nekoga više ne smatramo dovoljno čovjekom, kad odobrimo i ozakonimo njegovo usmrćivanje, upadamo u takvo razmišljanje da nam nije više važno ni pati li – ionako će umrijeti. Jedna od teorija o fetalnoj boli je da fetusi osjećaju bol intenzivnije nego rođeni ljudi. Uzevši i ovu teoriju u obzir, još je više uznemirujuće kroz što prolaze. Pobačaj, kako se danas izvodi, nije samo usmrćivanje, nego i mučenje.

Photo by Andriyko Podilnyk from Unsplash

Ako pristanemo uz ozakonjenje ubijanja, ocjenjivanje nekih ljudi manjkavim i njihovih života bezvrijednim, manjak zaštite od mučenja, onda pristajemo i na mogućnost da se u budućnosti i nama zaniječe ljudskost i dostojanstvo, bilo zbog bolesti, starosti ili nekog drugog faktora. Ako ne možemo suosjećati s drugima, onda trebamo barem zbog sebe, boriti se za priznavanje ljudskosti i poštivanje dostojanstva svake osobe, bez iznimke, bez mijenjanja definicije života, čovjeka, osobe.

Uz sve ovo, želim na kraju ipak naglasiti da bol nije argument za zabranu ili dopuštanje pobačaja jer pobačaj ne bi bio moralan ako fetus ne osjeća bol ili ako ga analgeziramo, ali pokazuje što sve možemo prihvatiti kad ne vidimo i ne čujemo osobu nad kojom se vrši nepravda.

Pobačaj je prodan kao ideja koja spriječava patnju i čini žene jednakima muškarcima, prodan je kao obećanje boljeg i pravednijeg svijeta, ali stvarnost je da omogućava mučenje i ubijanje bespomoćne djece, vlastite djece, protivi se ženskom tijelu i ostavlja doživotne rane roditeljima.

Preporučam video: https://www.youtube.com/watch?v=4Hb3DFELq4Y&has_verified=1 (13:02-21:15)

Autor: Martina Miličević

Literatura:

1. Bellieni, C. V. (2019). New insights into fetal pain. Seminars in Fetal & Neonatal Medicine, 24(4).
2. Bellieni, C. V., Vannuccini, S. & Petraglia, F. (2017). Is fetal analgesia necessary during prenatal surgery? The Journal of Maternal-Fetal & Neonatal Medicine DOI:10.1080/14767058.2017.1311860
3. Derbyshire, S. W. G. & Bockmann, J. C. (2020). Reconsidering fetal pain. Journal of Medical Ethics, 46, 3-6.