Projekt života

Zovem se Ivana, imam 39 godina, živim u mjestu pokraj Karlovca. Bavim se dizajnom interijera, iako sam završila ekonomski fakultet, a zašto je to tako objasnit ću vam malo, možda i to nekome pomogne. U 4. razredu gimnazije trebalo je odlučiti što dalje upisati, to mi je bila potpuna nepoznanica i, iako sam mislila da sam sposobna za više toga, nisam imala konkretan poziv ili želju za nečime posebno. Pitala sam roditelje što oni misle, a oni se, vjerojatno u najboljoj namjeri, nisu htjeli previše uplitati i nisu mi dali neki konkretan odgovor, niti su mi mogli pomoći. U nedostatku ideja sam odlučila, pa ekonomija nije preteška, ima puno smjerova pa možda će to biti korisno. No, kako sam studirala, sve više sam uviđala da to nije ono čime bih se ja bavila u životu i počela sam čeznuti za „pozivom“. Molila sam Boga za pomoć i On mi je nakon nekog vremena odgovorio na molitvu, to je bilo baš Njegovom rukom vođeno, otkrivenje pravo, u jednom trenu u meni se odjednom stvorila želja, poticaj, odluka neopoziva da želim biti dizajner interijera (moram napomenuti da sam oduvijek  bila estetičar; pomišljala ići u školu primijenjene umjetnosti, ali nisam; išla na prijemni na arhitekturu, ali nisam uspjela, a iskreno nisam se niti borila previše). Taj smjer u mom životu nije bila novost, nego nešto čak logično za mene, ali sam bila odlutala i sada me Gospodin samo vratio na pravi put. Paralelno uz ekonomiju i dvoje djece (o čemu ću kasnije) sam upisala i školu za dizajn interijera koja je trajala 2 godine. Nakon što sam ju završila, počela sam raditi kao dizajner, malo po malo, i onda nakon 4 godine otvorila svoju firmu za dizajn interijera. Još uvijek radim taj posao.

Moj savjet što se ove teme tiče bi bio da prvo dobro razmislite, tražite Božje vodstvo i odgovor što da radite u životu, što tek onda dovodi do toga što ćete studirati. Onda vrijedno radite da biste to i ostvarili, jer u suprotnom, vaš trud (kao što je i moj) može otići u vjetar, ništa nećete postići jer to nije vama određen put. A drugo, ako ste roditelj, ili ćete to biti, doći će i vaša djeca u taj problematičan dio života u kojem se donose velike odluke za budućnost, kada zaista mnogi mladi još nisu zreli donositi takve odluke. Mi kao roditelji bismo trebali pomoći djeci u tom koraku, probati ih upoznati koji su njihovi talenti, koja zanimanja postoje, koje škole postoje, odvesti ih kod profesionalaca (psihologa koji se bave profesionalnim orijentacijama i sl.) i najviše od svega moliti Boga za vodstvo. Imam sad već 2 tinejdžera pa imam i to iskustvo.

Bila sam druga godina faksa kad sam ostala trudna. To se, naravno, dogodilo neplanirano. Bila  sam u vezi s dečkom (sadašnjim suprugom). Hodali smo godinu i pol prije moje trudnoće i tako jednog dana sam saznala da sam trudna. U to doba nisam bila nanovo rođeni vjernik, išla sam u crkvu redovito, ritualno, molila se Bogu samo kad je bila frka… a ostalo živjela po svome (objašnjavam samo kako sam ostala trudna prije braka, ne potičem seks prije braka).

Kako sam se osjećala? Prvo sam plakala od šoka… Ne od nesreće, nego sam bila u šoku od nove situacije. Ono što je u svemu bilo odlično je to da smo se muž i ja voljeli i ionako planirali ženiti, ali sam ja odgađala dok završim faks… Mi planiramo, ali Bog određuje.

Nadalje, strahova, na sreću, nisam imala i to vjerojatno iz razloga što sam, kao prvo, imala oslonac u svom dečku/mužu, oslonac u svojoj obitelji koja ne samo da nije bila ljuta ili razočarana, nego su se zapravo veselili. Oni su trebali postati baka i djed i to ih je radovalo.

Iskreno, nisam puno razmišljala unaprijed i nešto očekivala. Očekivala sam da se oženimo, što jesmo odmah nekoliko mjeseci nakon saznanja o trudnoći. Očekivala sam da će mi trudnoća biti super, što je bila, očekivala sam da će dijete biti zdravo, što je bilo i očekivala sam da neću napustiti fakultet i da ću ga završiti, i to se ostvarilo. Dakle, sva moja očekivanja (a ja bih rekla da je očekivanje zapravo vjera) su se ostvarila. A sva slava pripada Gospodinu jer vjerujem da On daje vjeru, želju u srce, nadu, hrabrost i sve što nam je potrebno u tzv. teškoćama. Kažem takozvanim, jer trudnoća i roditeljstvo u doba studiranja ne mora nužno značiti teškoću, znači odricanje, teži rad, ali to sve može još bolje utjecati na naš karakter tako da prigrlite tu „teškoću“ kao Bogom danu za vaš duhovni razvoj.

Suprug i ja smo ostali u kući mojih roditelja, tako da smo proširena obitelj gdje su i dan danas baka i djed veliki pomoćnici u svemu i oslonac nama i našoj djeci. Prijatelji i kolege su možda bili malo iznenađeni, ali svi su zapravo prihvatili to odlično, veselili se s nama na našem vjenčanju i nismo imali nikakva negativna iskustva ili komentare.

Nakon što sam rodila, prebacila sam oblik studiranja s redovnog na izvanredno studiranje, što je značilo da ne trebam dolaziti na predavanja nego samo na ispite. Taj period mi je bio najteži dok sam imala malo dijete i morala učiti bez predavanja… Kasnije kad sam mogla malo izići na predavanja, bilo mi je lakše sve pohvatati i učiti, neke stvari rješavati kroz kolokvije, seminare i sl. Ne znam bih li mogla uspjeti bez pomoći moje majke koja je puno čuvala dijete dok sam ja učila. Muž mi je u to vrijeme radio u Njemačkoj pa je i to bila otežavajuća okolnost. Moja mama nije više radila, bila je kod kuće, tako da je mogla pomoći. Zato, mislim da je bitno da imate barem jednu osobu na koju se možete osloniti što se tiče i moralne i fizičke pomoći. U mom slučaju moja moralna podrška je bio suprug, pa i moji roditelji, a fizički najviše moja mama.

Što se profesora tiče, ne sjećam se više puno kako su oni reagirali, ali nisam previše govorila profesorima da imam dijete, a kasnije i djecu. Naime, nakon 4 godine sam rodila i drugog sina. Da, moram napomenuti da se moje studiranje tako uz djecu prolongiralo na 8 godina.

Puno je tu promjena u okolnostima, a i u nama samima. Promijenio me na bolje i odnos s mužem, stalno se mijenjamo i dan danas, a taj proces ne bi nikada trebao stati, trebamo ići naprijed. Djeca uvelike utječu na promjenu osobnosti jer našoj sebičnosti dolazi kraj (barem se nadam da je tako kod svih jer u suprotnom dijete će patiti jako). Mi se odjednom, od prvog dana rođenja djeteta, prilagođavamo potrebama nekog drugog bića, više nismo mi u prvom planu. Prije ako mi se spava, idem spavati, radim što hoću, idem kamo želim. A kada sam rodila dijete, sve to prestaje… Spavam kad on spava, budna sam kad je on budan, odlazim od njega samo kad je jako nužno, nemam vremena za puno aktivnosti koje sam prije imala. Ali ja sam uvijek htjela udati se i imati djecu, to je bila moja želja i ta mi se želja ispunjavala. Iako je bilo teško, Bog mi je dao ljubav za to dijete, dao mi je da vježbam nesebično davanje, strpljivost, požrtvovnost, razumijevanje… Pa gdje bih inače to naučila, gdje bih to vježbala?

Poruka svim budućim roditeljima: da, bit će teško, pogotovo u početku kad se ne spava, kada djeca puno plaču i trebaju puno pažnje. Neko dijete je zahtjevnije, a neko manje zahtjevno, ali odricanja će postojati. Bog vam je dao vrlo važan zadatak davši vam dijete… To nije samo beba ili dijete, to je čovjek, duša koju vam je Bog dao na brigu da ga osposobite za život i pobožnost. To nije mala stvar, to je možda najvažniji zadatak koji ste dobili u životu – projekt života! A ja vam od sveg srca želim da ga uspješno i radosno odradite Bogu na slavu!

Ne želim vas obeshrabriti, baš naprotiv, ohrabriti… Dan vam je taj zadatak jer „netko“ (Bog) vjeruje da vi to možete odraditi… Dao vam je odgovornost jer vjeruje u vaše sposobnosti i vašu hrabrost usprkos teškoćama. Dao vam je izazov da budete pobjednici. Prigrlite to što vam je dano i ne odustajte, hodajte dan po dan i vidjet ćete da uspijevate, nemojte previše razmišljati o budućnosti, što će biti i kako će biti jer vas to samo odvodi u tjeskobu. (To ne znači da ne planirate praktične stvari.)

Djeca su blagoslov vašeg života, oni će vam dati i puno radosti, biti poticaj da i dalje stvarate, radite, razvijate se. Oni će vas nasmijavati, od njih ćete puno toga naučiti. Radost će biti potpuna kad vidite da odrastaju u zrele, dobre ljude sposobne za život… Tad ćete biti zadovoljni i sretni što je vaš trud urodio plodom.

Najveći problem vidim u nedostatku moralne podrške, kada roditelji i drugi bliski ljudi studenata to ne prihvaćaju, odbacuju ih zbog toga. Nakon toga je problem financijske situacije (jer se troškovi povećavaju, a student ne može još uza sve to i raditi) i fizičke pomoći u čuvanju djeteta dok student uči i sl. Ali gdje je netko voljan i pun ljubavi i podrške, naći će se i način kako tehnički odraditi stvari.

Kako im pomoći… Upravo na ova tri načina: dati im moralnu, materijalnu (jer ako studiraju i imaju djecu, a nitko ih financijski ne podržava, neće moći dalje, jako je važna financijska pomoć) i pomoć u čuvanju djeteta. I, naravno, dati im puno ljubavi!

Trebamo i mi kao prijatelji i zajednica pomagati takvim mladim ženama koje nemaju podršku u svojim obiteljima, najviše praktično, a i bilo kojom podrškom da znaju da se imaju na koga osloniti. Oslonac je jako važan, prvo se osloniti na Boga, a onda i na ljude koje nam On dovodi za pomoć i oslonac.

Ne dajte se zavarati da ne možete, da nema načina ili da ste preslabi… Vi to možete, ali bih dodala – uz Božju pomoć. Neka vas Gospodin vodi, blagoslovi i da vam snagu za dalje!

Ivana

8.4.2020.

No responses yet

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *