Ma što ljudi mislili, ona je nama predivna

Moja priča počinje u lipnju 2017. kada sam upoznala svoga sadašnjeg supruga. Prohodali smo kasnije u rujnu, a zaručili se na Valentinovo 2018. g. Odmah na početku, odlučili smo hodati u čistoći, često smo išli zajedno na misu, molili zajedno… No, ako se samo malo udaljite od Gospodina, sotona odmah napada. Tako smo i mi zgriješili. Ali Gospodin sve okreće na dobro onima koji Ga ljube. Saznali smo da sam trudna u jesen 2018. Moje prve reakcije bile su ‘pa kako, pa zašto…’ Uvijek sam molila za svoju djecu, i voljela ih dok ih još nisam ni imala. Ali tada, kada Bog da iznenada i misliš da je krivo vrijeme i na krivi način, zbunjen si. Ja sam plakala još mjesecima poslije. Ali ne zbog sebe, ili djeteta, nego zbog drugih. Naše su obitelji vjerničke, redovito se moli i ide na misu. Ali tada sam posebno doživjela osuđivanje i neprihvaćanje. Bila sam 4. godina faksa, smjer razredna nastava i informatika na Učiteljskom, i to se moje stanje odrazilo i na moje studiranje. Naravno, učila sam redovno i izvršavala sve obaveze, ali stres i tuga bili su prisutni cijelo vrijeme. Posljedica toga, je bilo krvarenje u 12.tjednu trudnoće. Jako sam se preplašila za dijete. Naravno da ga nisam željela izgubiti. Moj mi je sadašnji suprug cijelo to vrijeme bio velika potpora. On je tada samo vjerovao Bogu i znao je da će se On za sve pobrinuti, jer ipak, On zna najbolje. Cijelu sam tu situaciju predala Gospodinu, i sve se sredilo. Konačno sam se mogla uistinu radovati tom djetetu. Vjenčali smo se 01. ožujka 2019. Početak mjeseca svetog Josipa, koji je i ostao zaštitnik naše obitelji.

Moja je trudnoća nakon toga svega bila skroz uredu. Ja sam se osjećala predivno, sve sam obaveze za faks riješila i u srpnju rodila Jošuu – jer ‘Bog je naš Spasitelj’. Jošua je bio predivna beba. Često smo išli na misu s njim, i naravno da je bio dobro.

Najesen sam upisala i 5. godinu. A kad je Jošua imao samo 5 mjeseci, odmah poslije Božića, saznali smo da sam ponovo trudna. Bila sam tako sretna da sam opet plakala, ali sada od neizmjerne radosti. Bili smo iznenađeni, ali Gospodin ima svoje planove. 1. semestar sam riješila. Počeo je drugi, a s njime i korona… Sada znam da nam je Gospodin i drugo dijete dao u pravo vrijeme. Naime, zbog korone sam riješila faks bez da sam morala odlazit od doma 😀 Ipak, odlučila sam ostaviti jedan kolegij i diplomski za apsolventsku godinu.

U trudnoći sam dobila gestacijski dijabetes. I tada je počela moja ”žrtva” za drugo dijete. Inače sam jaaako voljela slatko, ali sam se toga morala odreći zbog zdravlja sebe i djeteta. U 12. tjednu trudnoće, doktori otkrivaju povećani nuhalni nabor kod djeteta. „Znate, morate na preglede, testiranja,…to obično nije dobar znak.“ Naravno, bila sam poslušna i otišla na par dodatnih pregleda, pa čak i na 4D ultrazvuk, da bi doktori bolje vidjeli dijete. No, dijete je super napredovalo, pa čak se i to nakon nekog vremena smanjilo. Iako su mi tada predlagali pobačaj, zbog sumnje na sindrom Down, više nije bilo razloga za brigu i izgledalo je da je dijete posve zdravo.

Tako sam u kolovozu, rodila Noemi. Iako su joj tek sa 6 mjeseci potvrdili sindrom Down, ja sam znala od početka. Isprva nije bilo lako pomiriti se s tim. Razna pitanja su nam se motala po glavi, bili smo i uplašeni i zbunjeni i zabrinuti…ali sve to nestane kad nam se ona nasmije tim predivnim osmijehom. Ma što ljudi mislili, ona je nama predivna. Pa naša je, kako da je ne volimo. Gospodin nas je stvarno blagoslovio tim djetetom. Još uvijek znam plakati ponekad, ali zbog velike radosti i nedostojnosti tog anđela koji nam je darovan.

Studiranje s dvoje djece i mužem koji radi u bolnici po cijele dane, zna biti teško. Ima dana kad bi samo odustala od svega i kad mi se čini da ne mogu više. Od kad sam dobila djecu, stvarno se mogu naći u Isusovoj rečenici „Umrijeti sebi“, jer više nisu važne moje potrebe, već njihove. Naravno, suprug je uvijek tu. Al o njemu nekom drugom prilikom (haha :D)

Kada sam Boga i obitelj stavila ispred svega, sve se drugo može. A u lipnju ću konačno i diplomirati.

Život zaista zna biti težak, ali tu smo da se borimo. Jer je život (djeteta) zaista vrijedan borbe i ako se mi nećemo boriti za djecu, pogotovo ovu posebnu, pa tko će?

U Čakovcu, 19.3.2021.

Valentina Vlah