Znala sam da ću to dijete roditi

Zovem se Karmen. Studiram matematiku. Kad sam prvi put ostala trudna, imala sam 21 godinu. Rješavala sam neke ostatke s druge i upisala većinu predmeta s treće godine. Za trudnoću sam saznala u zimskom semestru, a ljetni mi je bio dosta prazan. Imala sam samo tri ispita. Odmah sam odlučila da neću ništa pauzirati, nego da ću nekako izgurati ta tri ispita. I godinu poslije sam imala malo ispita pa sam pretpostavila da ću i to uspjeti bez zamrzavanja.

Saznala sam negdje oko svog rođendana i bilo mi je problematično reći obitelji jer su moji katolici. Pošto nisam bila u braku, njima je bilo najteže reći. Ali mami i tati se dogodila ista stvar pa sam si uzimala za pravo ne dati im da me osuđuju jer su bili u istoj situaciji. Odlučila sam im reći odvojeno. Rekla sam mami da sam krenula njezinim stopama. Ona se potpuno vratila u vrijeme kad se njoj to dogodilo, kako joj je bilo reći njezinim roditeljima. Jedino što su me pitali je planiram li nastaviti faks, gdje ćemo živjeti i hoćemo li se vjenčati. Baka koja živi s nama mi se nije usudila išta reći jer sam joj rekla ako bude imala negativne komentare, neće vidjeti dijete. Katolik je, stoga mora prihvatiti život kao nešto pozitivno, makar okolnosti u kojima je nastao možda nisu idealne. Druga baka je jedina koja mi je očitala bukvicu jer se i ona vratila u to vrijeme kad se to dogodilo njenoj kćeri. Na kraju sam im svima dosta oštro rekla: “Ako imate negativne komentare, zadržite to za sebe. Ja se ne smijem nervirati. Nema vam sad smisla držati mi prodike.” Pripremila sam se na dosta loše reakcije, ali sve što se dogodilo mi je čak bilo dosta pozitivno.

Muž je bio oduševljen i u prvih mjesec dana je odlučio svima reći. On je tad imao 24 godine, radio je i bilo mu je u redu dobiti dijete. Kod njega je to bilo puno prihvatljivije. Njegovi su svi znali u prvih mjesec dana. Ja sam svojima počela govoriti s 2, 3 mjeseca. Neki su saznali i s 4, 5 mjeseci kad se već dosta i vidio trbuh.

Bilo mi je neugodno dolaziti s trbuhom na faks pa sam to prikrivala širokim majicama. Dosta dugo mi se i nije vidio trbuh. I prijatelji s faksa su pozitivno reagirali. Razumijem što neki nisu znali kako reagirati (ne bih ni ja) i nisu znali koja pitanja postaviti. Jedan me dečko čak pitao znam li tko je otac. To mi je jedino čudno iskustvo na faksu.

Od mlađih ljudi kojima sam okružena nisam iskusila osuđivanje, iako sam čak očekivala da neće razumjeti. Neki obiteljski prijatelji su preda mnom reagirali dobro, a čula sam da su sa strane imali komentare, i to od njihove djece. Jedna djevojčica je tako došla i rekla: “Moja mama nije bila trudna kad se udavala”, pa sam joj rekla: “Dobro, ja jesam.” Shvatila sam da roditelji, ne samo da pričaju o tome, nego pričaju o tome pred malom djecom. Općenito se zbilja nisam zbog toga nervirala. Najbolje je fokusirati se na pozitivno, ne na negativno, pogotovo za vrijeme trudnoće.

Nekad su me ljudi na cesti znali čudno pogledati jer sam mlada i imam trbuh, ali sam imala i jako fora reakcije. Jedan mi je stariji čovjek tako rekao da sam jako lijepa trudnica. Drugom prilikom sam šetala s mužem i netko je rekao da smo mi najljepši par koji je danas vidio.

Od medicinskog osoblja sam imala jako pozitivne reakcije, počevši od ginekologa koji je bio oduševljen. On mi je toliko uljepšao trudnoću, iako sam bila kod njega samo na jednom pregledu. Objasnio mi je da nisam bolesna i da mogu raditi sve što sam radila i prije, da usporim ako osjetim da me nešto boli. Abortus mi nikad nije bio opcija. Znala sam da ću to dijete roditi. Ipak, pitala sam se kako ću sve to. Zato mi je taj ginekolog toliko uljepšao sve.

Kad sam išla na prvi ultrazvuk, doktorica me pitala koliko imam godina. Bila je mlada. Očekivala sam blagu osudu, ali kad sam joj rekla da imam 21 godinu, ona je rekla da je svoje prvo rodila s 19. Tad sam shvatila ako je ona uspjela medicinu završiti s djetetom, mogu i ja matematiku.

Iznenadilo me koliko se ljudi ne diže u tramvaju i na druge načine ne izlazi u susret. Nisam ni doživjela da me netko pustio ispred sebe u red u dućanu. Kad sam išla roditi svog sina, išla sam tramvajem jer sam imala klasični pregled. Tad sam isto stajala u tramvaju zato što mi se nitko nije ustao.

U bolnici imam super iskustvo. Medicinske sestre su bile jako susretljive i sve sam ih mogla pitati. Imala sam jako dobar porod, sve je kratko trajalo. Mislim da je važno da netko bude sa ženom koja rađa, nije važno je li to dečko, muž, mama, sestra, prijateljica. Dobro je znati da netko to prolazi s tobom, iako ti ne može pomoći. Puno znači moći primiti nekoga za ruku. Sa mnom je bio muž.

Od rođenja mi je sin najbolje dijete ikad. Nije imao nikakve zdravstvene probleme, probleme s hranjenjem i jako lijepo spava po noći. Mogla sam lako učiti uz njega i dok je budan. Nisam imala ni komplikacije u trudnoći.

Treniram inače hokej na travi i dosta sam dugo išla na treninge, do petog mjeseca. Do sedmog ili osmog mjeseca trudnoće sam trenirala djecu. Nisam se mogla pomiriti s tim da ne mogu ništa fizički raditi. I dalje se trudim imati svoje hobije i slobodno vrijeme. Sad završavam treću godinu. Ostao mi je još jedan ispit. Sljedeću godinu ću sigurno zamrznuti, čak i da nisam trudna s drugim djetetom. Želim se više posvetiti sinu i odmoriti se.

U Zagrebu, 30.8.2019.