Nisam se predala ni u jednom trenutku

Većina roditelja ima viziju kakav život bi bio savršen za njihovo dijete: završi školovanje, nađe posao, počne zarađivati, ima još nekih 4-5 godina života zabavljanja nakon čega se ženi/udaje i ima vlastitu djecu. Tako sam željela i ja. Međutim, kao i sve u mom životu, tako se i ovaj puta dogodilo nešto neplanirano i nenadano što će mi ovaj puta u potpunosti pomutiti planove. Naime, po završetku treće godine na ekonomskom fakultetu saznala sam da sam trudna na redovnom ginekološkom pregledu. Kako sam se u tom trenutku osjećala, ne mogu uopće riječima opisati. Znam da je to jedan prekrasan događaj, no kad si neozbiljan student koji još nije sazrio u glavi, poput mene, to je pravi šok. Toliko sam bila ljuta na Ivana (svog današnjeg muža) da to opisati ne mogu. Plakala sam cijelu noć da me roditelji ne vide, svašta mi je prolazilo kroz glavu, u tom trenutku nisam bila spremna na sve to, pravi kaos. Ivan je to hrabro prihvatio, no ne i ja jer znam što me sad čeka, a još ni roditeljima nisam rekla, to je tek bio „zalogaj“. Odgađala sam razgovor s njima, plačući iznova i iznova, htjela sam da me zemlja proguta, jer sam znala da će ih ta vijest šokirati.

Međutim, Ivan je bez mog znanja nazvao moje roditelje i rekao im za trudnoću. Sjećam se maminog poziva.

-Martina, imaš li ti nama što za reći?

-Nemam. – A što da kažem?

-Ivan nas je sad nazvao i rekao da si trudna.

Osjetila sam njeno razočaranje, brigu i ljutnju. Srce mi se slomilo, no onda mi je tata, koji je u tom trenutku bio najhladnije glave, rekao:

-Jesi spremna na sve to što te čeka?

Ja nisam znala što da kažem, i jesam i nisam.

A onda je dodao – Pa šta onda? Nisi ni prva, ni posljednja, napravit ćemo svatove ako želiš, odgojit će se dijete.

A meni kao da je sunce svanulo, nekako mi je u tom trenutku pao kamen sa srca. Iako je mama moj idol, moja podrška u svemu, njegove riječi u tom trenutku su mi jako pomogle. Bila sam spremna na taj „novi“ život.

Termin mi je bio 5. srpnja, taman kad su mi prošli rokovi, idealno… Imala sam još jednu godinu studiranja pa nisam bila zabrinuta oko studija. Štoviše, nisam nikada ni pomislila da moja trudnoća ili dijete znače odustajanje od studiranja i iznenadilo me što su moji roditelji to pomislili u trenutku kad sam ostala trudna. Nisam vidjela ni trudnoću ni dijete kao prepreku u završavanju fakulteta.

Mislim da tu svu dramu koju vidimo oko neplanirane trudnoće stvorimo samo mi u vlastitoj glavi jer kada se Luka rodio, svi smo bili presretni. Mama, koja se toliko uplašila moje trudnoće, na kraju je postala „ovisna“ o njemu, bila mu je, malo za reći, druga mama. Ivanovi roditelji također su ga čuvali kad god je trebalo. On je unio toliko radosti u našu obitelj da mislim da je ta trudnoća došla u pravo vrijeme da nas sve promijeni nabolje.

Završila sam fakultet i bila kod kuće uz Luku, a muž je radio na terenu. Htjela sam financijski pridonijeti obitelji, a nikako nisam pronalazila posao (s ekonomijom je to bila teža misija , nažalost). Svašta sam pokušavala jer se nisam mogla zamisliti cijeli život kod kuće. Nisam htjela sjediti skrštenih ruku i tako sam se iz te neke frustracije počela pripremati za drugi fakultet – onaj koji sam oduvijek htjela, a nisam vjerovala da ga mogu upisati, medicinu.

Htjela sam imati još djece nakon Luke, naravno, kasnije, ne sada kada učim, radim i pripremam se upisati još jedan prilično težak fakultet. U međuvremenu sam i dobila posao, ali ubrzo sam saznala da sam opet trudna. Da…. Opet sam se osjećala jadno, mislila sam sve najgore o sebi, pa zar ja ništa ne mogu napraviti kako treba?! Uvijek sve naopako. I roditelji nisu bili presretni jer su znali da se spremam za medicinu i da će s dvoje djece to biti preteško. Mislim da su u tom trenutku mislili da ja živim u snovima i da nema ništa od mene i mojih planova.

Da stvar bude gora, imala sam rizičnu trudnoću, bilo je neizvjesno što će biti s mojom curicom, tako da sam cijelu trudnoću bila pod neopisivim stresom. No cijelo to vrijeme ja sam radila, dolazila kući, učila za maturu. Završila sam poslije na komplikacijama i induciranom porodu, i tada sam u rodilište nosila knjigu (fizika je bila, sjećam se). Tena se rodila zdrava, no preventivno je bila uključena u rehabilitacijski program gdje sam s njom vježbala 4 puta dnevno. Nisam se predala ni u jednom trenutku, dan mi je postao toliko organiziran, učenje, vježbe, učenje, obitelj i sve sam stizala. A to je rezultiralo na kraju i upadom na fakultet.

Ne mislim da sam napravila neko veliko dobro, često se kritiziram, ali uspjela sam stvarno temeljito naučiti za maturu bez obzira što se ne uklapam u sliku čistog odlikaša koji upisuje medicinu. Trudim se postići puno toga i medicina me doista zanima. Prvu godinu upisala sam u Osijeku. Moj muž i djeca nisu bili sa mnom te sam svaki vikend putovala doma. Nekoliko ljudi me odbilo primiti u stan kada bi saznali da imam djecu, jednom prilikom me vlasnik doslovno istjerao iz stana. Izašla sam plačući. Moja djeca nisu ni bila sa mnom. Drugom prilikom sam vlasniku rekla da imam djecu, ali da ne dovodim ni svoju obitelj ni drugo društvo u stan jer puno učim i koristim svaku priliku da idem kući. Ipak, kada sam otišla doma, preko mobitela su mi javili da ne mogu biti u tom stanu. Bila sam ljuta i razočarana, osuđivala sam sebe, mislila sam da je u meni problem. Nakon prve godine prebacila sam se u Zagreb jer sam tamo imala smještaj iz kojeg me nitko neće istjerati. Evo sad sam peta godina, sve se polako bliži kraju i sve je na kraju ispalo kako treba. Muž je na terenu, ali kada dobije slobodan tjedan-dva i kada sam i ja doma, intenzivno se družimo, odemo na nekakvo putovanje, više cijenimo trenutke koje provodimo zajedno. Nastojimo im pružiti sve iako nismo uz njih. Imamo zajednički cilj i jaki smo u namjeri da ga postignemo, a to je da se ja napokon vratim u Slavonski Brod, Ivan s terena i da napokon budemo prava obitelj. I moj i Ivanov odnos se učvrstio i postao kvalitetniji od kad imamo naše anđele.

Tijekom svog dugog školovanja bojala sam se kako će djeca prihvatiti to što nisam s njima. Često se znam osuditi da nisam dobra mama jer se ne uklapam u neke standarde mame, ali ustvari je nevjerojatno koliko su djeca zrela. Luka je stariji i razumije neke stvari. Često pričamo i uhvati me loše raspoloženje pa ga pitam misli li da sam loša mama, ima li on neku ideju kakve su druge mame. Tada je imao sedam ili osam godina i rekao mi je:

-Ne trebaš se ti uspoređivati s drugim mamama, ti si takva kakva jesi. Budi svoja.

I sada zasuzim kada se sjetim kako mi je to rekao. Pitala sam ga je li to negdje čuo, je li mu to netko rekao. Rekao je -Ne.

I kada nam bude teško, kada plačemo jer moramo ići, tješim ga da to radimo radi svoje budućnosti, prošli smo najgore. Ali rastanci su nam uvijek teški. No proći će i to, i kako ja znam reći za utjehu: Poslije kiše uvijek dolazi sunce!

Znam da mi moji roditelji jako puno pomažu, mama pogotovo, znam da joj je puno puta teško s njima, ali isto tako znam koliko joj nedostaju kad odu od nje i na jedan dan. Mislim da je moje roditelje i Ivanove roditelje to baš pomladilo i da su u biti jako sretni pokraj njih.

I zato želim poručiti svima koji se boje trudnoće i koji misle da se to nije trebalo dogoditi u tom trenutku, da se sve može kad se hoće i da je sva ta drama koju stvaramo iluzija u našim glavama. Djeca nas čine boljim i kvalitetnijim ljudima, i ne treba se bojati već nastojati hladne glave razmišljati, a sve drugo će doći na svoje mjesto. Jer ničiji život nije savršen. I što to uopće znači? Svatko ima svoje norme u koje misli da se treba uklopiti, a na kraju opet ne bude tako.

U Zagrebu, 16.1.2019.

No responses yet

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *