Tko ima dostojanstvo?

U mnogim raspravama u društvu često nailazimo na pojmove ljudskih prava i sloboda. Koja to prava čovjek ima (ili nema), kako prepoznati kada su nam pojedina prava ugrožena i kako se za ta ista prava izboriti? Kako su ta prava povezana s odgovornošću?

No postavlja se i pitanje – što je u temelju tih ljudskih prava na koja se rado kao društvo i kao pojedinci volimo pozivati?

S obzirom da ljudska prava nisu svrha sama sebi, kao što i samo ime po sebi otkriva, u temelju tih prava krije se nešto puno više – a to jest čovjek i njegovo dostojanstvo.

Prema tome, ljudska prava proizlaze iz ljudskog dostojanstva, a ne obratno.

Kada bi bilo obratno, drugi ljudi bi bili u mogućnosti odlučivati o ”veličini” našeg dostojanstva. To bi dovelo do nezamislivih nejednakosti i razdora u pojedincu i u društvima, što se već do sada u povijesti pokazalo kao vrlo kobno – kada se pojedince ili određene grupe ljudi okarakteriziralo kao ”manje vrijedne”  ili manje dostojne slobode i osnovnih ljudskih prava. Najjasnije primjere pronalazimo u vremenu ropstva, rasne segregacije ili holokausta. U kojem smjeru želimo i trebamo ići kao društvo?  Korak unazad zasigurno ne bi doprinio napretku čovječanstva.

A tko onda ima (ili nema) dostojanstvo? U kojem to trenutku kao ljudska bića ”stječemo” to naše dostojanstvo osobe, a time i ljudska prava?

Photo by Soroush Karimi from Unsplash

Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) navodi u svom čl.1. da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, dok u svom čl.3. navodi da svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Ustav Republike Hrvatske također potvrđuje: Svako ljudsko biće ima pravo na život.

Deklaracija se ipak osvrće na još jedan važan aspekt ljudskih prava – a to je da razlike bilo koje vrste ne bi smjele utjecati na uživanje prava i sloboda ljudske osobe, pri čemu se, među ostalim, ističe i rođenje (”Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u Deklaraciji, neovisno o razlikama bilo koje vrste kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status.”).

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svom članku 14.1. (Zabrana diskriminacije) također navodi rođenje kao okolnost koja ne smije biti osnova za diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda iz Konvencije.

Upravo nas ta razlika po rođenju dovodi do važnog odgovora na pitanje: Tko ima dostojanstvo?

Možemo lako uočiti da su najčešće predmet rasprava po pitanju dostojanstva i prava osobe koje su najranjivije. Među njima se posebice ističu stare i nemoćne osobe, osobe s invaliditetom, ali i djeca koja se još nalaze u majčinoj utrobi, odnosno koja još nisu rođena.

Razlog tomu je možda upravo taj što se često ne mogu zauzeti sami za sebe, već su drugi ljudi ti koji imaju odgovornost, po principu solidarnosti, zauzeti se za one najranjivije. Nažalost, često se ta uloga solidarnosti društva zloupotrebljava ili tumači na pogrešan način pa se tako dovodi u pitanje vrijednost apsolutno svakog ljudskog života, posebice onih koji se ne mogu sami izboriti za sebe.

Intrinzično dostojanstvo posjeduje svako ljudsko biće od samog začeća do prirodne smrti te je upravo ono temelj svih ljudskih prava, pa tako i prava na život, koje je neotuđivo pravo svakog ljudskog bića i temelj slobodnog i pravednog društva.

Prema tome, ljudsko biće od trenutka začeća i prije samog rođenja, ima intrinzičnu vrijednost i dostojanstvo koje mu se ne može oduzeti. To dostojanstvo nosi u sebi sve do kraja svog života, pri čemu na to dostojanstvo ljudske osobe ne utječu niti okolnosti kao što su životna dob, zdravstveno stanje, socijalni ili imovinski status i drugo.

Ako se osvrnemo na biološki aspekt začeća ljudskog života, čovjekov razvoj od samog trenutka začeća pa do rođenja traje u kontinuitetu. Ne postoji jedna određena faza prema kojoj fetus prestaje biti fetus i postaje čovjekom već se postepeno razvija dok ne postigne dovoljnu samostalnost da može nastaviti živjeti i izvan majčine utrobe. Dakle, od samog trenutka začeća započinje ljudski život te ne postoji trenutak u tom razvoju u kojem iz nečeg neživog postaje život.

Živčani sustav je prvi sustav koji se razvija, a prvi otkucaji srca se pojavljuju u 6. tjednu trudnoće (brojeći od prvog dana zadnje mjesečnice). Do kraja 10. tjedna svi su organi razvijeni, a dijete već tada ima svoj jedinstveni otisak prsta i krvnu grupu.

Photo by Laura Garcia from Pexels

Djeca u majčinoj utrobi imaju razvijene i mnoge druge funkcije kao i već rođena djeca: gutaju, zijevaju, spavaju i sanjaju, igraju se, a mogu se i smijati i plakati. Također mogu raspoznavati okuse i mirise. Djeca već mogu prepoznati majčina emotivna stanja i zvukove oko sebe.

Unatoč svemu navedenom, i dalje se često dovodi u pitanje dostojanstvo nerođenog djeteta.

Postavlja se pitanje – koji to kriteriji čine fetus, odnosno nerođeno dijete, čovjekom, odnosno ljudskom osobom, i tko može postaviti te kriterije?

Neki od ”kriterija” na koje možemo naići su: svijest o samom sebi, kucanje srca ili razvijenost neurološkog sustava.

Ako postavimo kriterij ”svijest o samom sebi” – dovodimo u pitanje i dostojanstvo već rođenih osoba koje su primjerice u zrelijoj fazi života, ali se nalaze u stanju kome i nemaju tzv. svijest o sebi?

Nadalje, kriterij kucanja srca – što je s osobama kojima je ugrađen pacemaker, električni uređaj koji se ugrađuje ispod kože pacijenta kako bi održavao ili povratio normalan srčani ritam?

Ili  pak – razvijen mozak – možemo li prihvatiti da osobe koje se rode s anencefalijom imaju jednako dostojanstvo kao netko tko se rodio s potpuno razvijenim mozgom?

Svako ljudsko biće ima neotuđivo dostojanstvo od samog začeća do prirodne smrti koje mu se ne može i ne smije oduzeti, niti na koji način niti zbog kojih životnih okolnosti ili stanja.

Svaki pokušaj redefiniranja odnosno neprepoznavanja i nepriznavanja dostojanstva druge osobe, kroz povijest se pokazao koban – kao što smo već spomenuli, kroz primjer ropstva i rasnih segregacija u prošlosti, tako i u današnjem suvremenom svijetu kroz primjer dostojanstva starih i nemoćnih osoba, osoba s invaliditetom, dostojanstva nerođene djece i dostojanstva mnogih drugih ranjivih skupina u društvu. Također se pokazalo i da sve ono što se u povijesti smatralo (i mnogo toga što se i danas smatra) zakonitim nije uvijek moralno.

Upravo zato smo dužni uvijek preispitivati društvo u kojem živimo, pri čemu je posebno važno prepoznati dostojanstvo i vrijednost svake osobe od začeća i štititi ju u svim fazama života, do prirodne smrti, s ciljem posebne zaštite onih koji su među nama najranjiviji i koji se ne mogu sami štititi.

Autor: Petra Medak