„Nisi sama i ti to možeš.“

Saznala sam da sam trudna u drugom polugodištu 4. razreda srednje škole. Imala sam 18 godina. Primijetila sam da mi ciklus kasni, ali bila sam uvjerena da to nije to. Uhvatila me panika i s prijateljicom sam išla kupiti test za trudnoću. Sjećam da sam ga radila utorkom u 6:30 ujutro kad je mama otišla na posao. Kad je test pokazao pozitivno, bila sam potpuno izvan sebe. Mislim da mi je to bilo najstresnije iskustvo u životu. S 18 godina saznati da si trudan – to je baš jedan specifičan osjećaj.

Mi smo tad bili u vezi dvije godine ako ne računam jedan prekid od dva mjeseca. Nije da veza nije bila ozbiljna za ono vrijeme, ali nije bilo ozbiljno u smislu da bi se ženili i imali djecu. Ja sam imala 16 kad smo se upoznali, a on 18. Bio je na faksu kad sam ja ostala trudna.

Photo by RODNAE Productions from Pexels

Doslovno tog trenutka kad je test pokazao pozitivno, na neki način se otvaraju oči i ti shvatiš da ta osoba nije za tebe i da to nikad neće funkcionirati, da to nije osoba s kojom želiš imati djecu i graditi život. To su neke stvari o kojima prije ne razmišljaš. Pozitivan test za trudnoću je kao crta koja dijeli moj život na dva dijela gdje sam u prvom dijelu bila „mlada, luda i o ničem ne razmišljaš“. Kad se dogodi  pozitivan test za trudnoću, jednostavno ti se cijela perspektiva promijeni. Doslovno ti se promijeni način na koji vidiš stvari. Samo s te dvije crte na testu. I meni je tog trenutka bilo jasno da cijela ta veza nije dobra, da taj odnos nije zdrav i da to ne vodi nikuda.

Znao je da sumnjam. Kad sam napravila test i čekala te tri minute, bila sam s njim na telefonskoj liniji. On je u tom trenutku bio u Rijeci, tamo je studirao.

Kad je test pokazao pozitivno, rekao je: „Ma sve je ok. Smiri se. Sigurno test nije dobar. Ponovit ćemo test.“ Meni je kroz glavu prolazilo: „Ajme meni… Život mi se raspada pred očima.“ Taj dan kad sam napravila prvi test, cijeli dan sam bila izvan sebe. Mene da pitate gdje sam taj dan bila, što sam radila – ničeg se ne sjećam. Cijeli dan je prošao u naglašenoj introspekciji. Razmišljala sam o svom životu i što dalje i kud dalje.

Snažno me potresla ta beznadnost i bezizlaznost situacije jer perspektiva ti je nikakva – ti si bez fakulteta s gimnazijom ništa. Teško ću naći posao, živim na selu, roditelje ću razočarati, što će selo reći, kako ću ja odgojiti to dijete, jesam li ja uopće spremna i sposobna biti majka, jadno dijete sa mnom, jadna ja, jadni svi oko mene…

Razmišljaš o jako puno stvari, o jako puno aspekata te situacije, ali na jedan način koji nije u potpunosti realan zato što si cijelo vrijeme pod pritiskom kako je ta situacija beznadna i kako će tvoj život odsad biti težak i kako u životu ništa nećeš uspjeti. To je način na koji javnost prezentira takve situacije. Kad netko mlad ostane trudan, cijelo društvo te izvrgne ruglu i dosta te ljudi otpiše, ne samo u tom trenutku. Ja sam jako puno prijatelja izgubila nakon toga. Ne zato što sam ostala trudna, nego jednostavno zato što je moj život poprimio potpuno drugačiji smjer od njihovog. Nisam iduću godinu išla na faks, nego sam pauzirala. Oni su, naravno, nastavili sa svojim mladenačkim životom. Da bi zadržao nekakve odnose, moraš dati jako puno truda, a jako puno ljudi to ne napravi. Na neki način sam i tu ostala sama. A puno ljudi te i otpiše jer misle da nema šanse da ćeš u životu nešto postići kada si nepovratno zabrljao već s 18 godina.

Možda i društvo nije takvo. Možda je to samo naša percepcija društva kad se nađemo u takvoj situaciji. Jako mi je teško razlučiti kad pričam o tome što je od tog bilo zapravo utemeljeno. Možda društvo uopće nije na taj način gledalo na mene. Možda je to samo način na koji sam ja mislila da će društvo gledati na mene. Kad govorimo o odluci zadržati dijete ili ne, previše je tu stvari koje su smiksane u čudo osjećaja koje te preplavi u tom trenutku da je jako teško donijeti odluku koja se ne temelji na svim tim razmišljanjima, proživljavanjima, osjećajima…

Dotad razmišljaš hipotetski i postoji šansa da nije, ali kad dva testa potvrde i kad doktor u konačnici potvrdi da to definitivno je to, onda tek kreneš razmišljati o tome što sad. Osjećaj ti je kao da si u autu koji se puni vodom, voda ti je došla do grla i ti trebaš donijeti neku veliku odluku. To je užasno teško.

Razmišljaš o tome ako sad napravim pobačaj, to je brzo, tiho, nitko ne mora znati, mogu nastaviti sa svojim životom normalno dalje. Druga opcija je – zadržat ću dijete, zakomplicirati život sebi i djetetu, biti loša majka, neću ništa ostvariti od sebe u životu, neću ništa postići, mi ćemo ovisiti o drugima cijeli život.

Kad govorimo o samoj odluci, te dvije ponude su poprilično različite. Jedna se nama prezentira kao jednostavna, laka i brzo rješenje problema, a druga, kad se pogleda iz te perspektive, izgleda kao Golgota, dugotrajan i mukotrpan proces u kojem ćeš ti odgajati to dijete i ne znaš kako će ti život završiti.

Od prvog testa tri sam mjeseca svaku večer plakala jer mi je grozna bila cijela ta situacija. Ne mogu reći da nisam razmišljala o pobačaju jer jesam. Svi toliko želimo brza i jednostavna rješenja i želimo nastaviti dalje sa svojim životom kao da se ovo nije ni dogodilo. Ono što je mene mučilo u cijeloj toj priči je da sam ja bila na neki način, ne znam kako, ali potpuno svjesna da čak i ako se odlučim za abortus, da moj život više neće biti kao da se to nikad nije dogodilo, nego ću uvijek nositi sa sobom negdje u pozadini tu situaciju, i to da sam ostala trudna, i da sam imala dijete, i da je to živo biće u meni koje sam ja maknula sa svog puta jednostavno zato što sam ja zabrljala, našla sam se u situaciji u kojoj se nitko ne želi naći i onda sam išla brzo rješavati situaciju i dodatno pogoršala. To najčešće tako bude s brzim rješenjima.

Činilo mi se kao cijela vječnost kad sam o tome razmišljala. Iz nekog razloga nisam se mogla odlučiti za abortus. U tim trenucima previranja više je bilo da se ne mogu odlučiti za abortus nego mogu se odlučiti za život.

Ja sam razmišljala o pobačaju i moj tadašnji dečko je zauzeo jedan stav koji dosta danas muškaraca zauzme u vidu nekakvog liberalizma: „Pa ti si žena. To je tvoje tijelo, a što god ti odlučiš, ja ću to podržati.“ Kad pogledaš iz neke druge perspektive, to je apsolutni izostanak podrške, to je prebacivanje odgovornosti na samu ženu koja bi u tom trenutku trebala donijeti odluku. Što god ja odlučim, on će mene podržati – definitivno nije dobar pristup jer samo dodatno stavlja opterećenje na ženu koja je već ovako jadna, izvan sebe i ne razmišlja racionalno. Nisam bila sigurna što misli jer je zauzeo takav stav. Iako na neki način sam znala.

Nikad neću zaboraviti kad sam došla jedan dan u školu. Imali smo kemiju i sjedila sam u klupi sa svojom najboljom prijateljicom Ivonom. Ona inače dolazi iz katoličke obitelji i ima pro life stavove. To je ta prijateljica koja je znala. Mi smo sjedili i ona me pitala: „I što ćeš ti sad?“ Ja sam rekla da ne znam. Ona je tom trenutku rekla: „Dijete je uvijek dar od Boga. Znam da se to tebi sad čini tako grozno, ali ti to možeš i nisi sama.“ To je bio trenutak kad se moje srce odlučilo za život. Osjetila sam jedan mir i bila sam sretna.

Svoju sam trudnoću odlučila tajiti punih 5 mjeseci dok nisam završila srednju školu. To možda nije bilo najpametnije i ne bih nikom preporučila. Ja sam imala tu sreću da se meni apsolutno ništa nije vidjelo. Saznalo se na zadnjem ispitu državne mature taman prije nego ću završiti sa svojim srednjoškolskim obrazovanjem, što se tiče javnosti. Moji roditelji su saznali na jedan malo lošiji način – mama je pronašla papire od doktora. Tad sam već bila pet mjeseci trudna. Bili su jako ljuti na mene. Mi smo imali Norijadu i mama me zvala: „Hoćeš malo doći doma? Trebam nešto s tobom razgovarati.“ Čim je to rekla, odmah sam znala da je negdje našla papire i da su saznali. Taj dan sam ostala vani do 2 ujutro, nisam se vratila doma jer nisam jednostavno mogla. To mi je bilo najteže u cijeloj toj situaciji nakon što sam se odlučila da ću zadržati dijete. Potpuno sam svjesno odlučila i kako god bilo, ja ću to izgurati, ali mi je bilo užasno teško njima reći. Ne toliko zato što sam se bojala da će biti velika frka, iako je i to bilo prisutno. Bojala sam se možda će me izbaciti od doma i neće više htjeti sa mnom imati ništa. Razočaranje koje ti moraš vidjeti na njihovim licima kad im kažeš, bilo je užasno teško.

Jedan od jako važnih razloga zašto sam tajila od obitelji je zato što sam htjela izbjeći situaciju da osjetim bilo kakav pritisak da promijenim svoju odluku. To apsolutno nisam htjela jer u trenutku kad sam donijela odluku, to je bilo to. To je bila moja odluka i nije bilo tog što bi ju moglo promijeniti. Kad sam im rekla da sam trudna, bilo je prekasno da se išta po tom pitanju napravi.

Sutradan ujutro kad sam se probudila, ona je pozvala tatu i sestru. Sjedili smo za stolom. Pitala me: „Što nam imaš za reći?“ Ja sam rekla: „Pa ništa.“ Onda sam rekla da sam trudna i nastupilo je par sekundi šutnje. Ja sam počela plakati, sestra je počela vikati da nisam normalna, a mamin prvi komentar je bilo pitanje koliko sam dugo trudna. Odgovorila sam 5 mjeseci. Na to je ona rekla: „Što nam nisi prije rekla? To se dalo srediti.“

Kad se dovedeš u situaciju da rano kažeš, onda te mogu ucjenjivati. Ne kažem da bi moja mama to napravila, ali sigurno ima roditelja koji bi.

Ja sam to dijete prihvatila u svom srcu i sve što dolazi s njim. Nije uopće bilo kolebanja nakon tog trenutka. Mislim da se dosta mladih cura nađe u situaciji da kažu i onda se izvrši pritisak, možda u dobroj namjeri. To što je moja mala meni rekla, to nije bilo u lošoj namjeri. Ona želi da imam dobar život, da završim fakultet, da nađem dobar posao, da budem sretna, da se ostvarim. Ali put do pakla popločan je dobrim namjerama.

Često govorimo o mladim curama, a možda nije nužno mlada cura. Možda je žena od 30 godina. Tko zna kakva pritisak na nju vrši njezin dečko, zaručnik, suprug.

On je svojoj mami rekao dosta rano, još dok smo mi bili u razmišljanju o tome kako ćemo postupiti, jer da smo se odlučili na abortus, to je trebao netko financirati. Njegova mama je zapravo bila apsolutno za to da mi to dijete zadržimo. Više se ni ne sjećam kad je on rekao svojem tati, nije saznao puno prije nego moji roditelji. Zaprijetila sam mu da nikom ne govori, zato što sam htjela u miru završiti srednju školu. Nisam htjela u školi scene, ni drame, ni poglede, ni tapšanje po ramenu.

Postoje dvije krajnosti. Kad je mlada cura trudna ili te gledaju praktički kao drolju ili te tapšaju jer „si jadna i sad ti treba neki poseban tretman“. Ja sam to htjela izbjeći jer sam to bila ista ja, samo malo drukčija i trudna. Nije mi trebao nikakav poseban tretman i pomoć. Nije mi žao što sam tajila.

Ja nisam bila vjernica, nisam bila u crkvi od krizme do faksa. Bila sam jako liberalna, ali pobačaj je za mene bio drugačiji. Kasnije sam se pitala zašto je to jedina stvar pri kojoj sam ostala. To seže iza. Moja je mama mene htjela pobaciti i ja sam se osjećala kao neželjeno dijete u odnosu sa svojom mamom, a s druge strane voljela sam svoj život. To sam saznala nakon što sam saznala da sam trudna. Ja sam treće dijete i treća cura. Rođena sam 1991. u ratno doba. Sa svojom mamom imam jako loš ili nikakav odnos. Ja kažem kako je neprijateljstvo između nas dvije nametnuto doslovno kad je ona saznala da je trudna sa mnom jer me tad odbacila u svom srcu, jer me nije htjela, jer me htjela pobaciti.

Jedini razlog zašto me nije pobacila je zato što doktor nije htio napraviti pobačaj. Htjela je napraviti ili zakazati abortus. On je pitao koliko ima djece, ona je rekla da ima dvoje djece doma. Rekao joj je da on to neće napraviti: „Gospođo, idite doma djeci.“ Ona je plačući otišla iz bolnice. To je verzija koju ja znam. Nisu se oni nikad prema meni loše odnosili, ali valjda je to na duhovnoj razini. Moguće je da je iz tog osjećaja proizišao stav da ja nisam za abortus.

Kad se saznalo da sam trudna, došao mi je jedan dečko koji je išao sa mnom u razred: „Svaka ti čast. Ja se sjećam da smo mi jednom u drugom srednje pričali o tome i da si ti rekla da ne bi pobacila da ostaneš trudna.“ U tom trenutku moj stav nikako nije bio povezan uz Crkvu. Dolazio je iz duhovne stvarnosti da sam ja znala da nisam željeno dijete, a da sam opet sretna što sam živa i što postojim. Ali svejedno, kad sam ostala trudna, naravno da sam razmišljala o pobačaju jer se to čini kao najjednostavnije i najbrže rješenje. Ne znam kako sam znala da čak i da to napravim, neću nastaviti živjeti život kao da se ništa nije dogodilo. Moj tadašnji dečko mi je ispričao za jednu curu koja je imala pobačaj. Godinama kasnije ne može to prežaliti. Pet godina kasnije ona i dalje plače zbog toga. Dugoročne posljedice definitivno postoje.

Miu sam rodila 2010. godine. Godinu dana kasnije sam upisala faks. To je isto bila jedna odluka koju sam donijela jednako kao što sam donijela odluku za život, a to je bilo glavom kroz zid. Nisam imala podršku svog partnera. Mi smo tad bili još uvijek zajedno. Moji roditelji su me oko tog podržali i na tome im beskrajno hvala. Osobno smatram da me nije podržao zato što je znao da ću završiti i nije mogao podnijeti da budem bolje obrazovana od njega i da imam bolji posao od njega. On je od fakulteta odustao jer je morao ići raditi kad se Mia rodila, ali u dvije godine riješio je samo dio ispita s prve godine. Nije da je bio top student pa mora odustati, nego mu je na neki način to bila izlika.

Moji roditelji su me nagovorili i dali mi školarinu. Kad sam se vratila doma i rekla da sam upisala ekonomiju, on je rekao: „Ali ne očekuj da ću ti ja čuvati dijete dok ćeš ti morati ići na predavanja.“

To je bio trenutak kad sam shvatila da taj odnos ne vodi nikud. Ostavila sam ga nakon godinu dana i vratila se doma svojima. Cijeli fakultet su moji roditelji sa mnom prolazili. Bilo je stvarno teško i bilo je naporno. Oni su mi jako puno pomogli. Da nisam imala njihovu pomoć, ne bih uspjela. Bilo je puno neprospavanih noći i učenja po noći i puno svađanja. Potrebna je želja i ustrajnost i sve se može.

Teže je jer imaš dvije jako važne uloge koje moraš istovremeno balansirati, a premlad si i nisi još dovoljno zreo ni za jednu. Studiranje je pod puno većim povećalom kad imaš dijete jer se očekuje da si sad to odlučio i moraš uspjeti sve iz prve.

Što se tiče faksa, i ja sam sebe dosta gazila i radila pritisak na sebe. Gotovo nitko nije znao da imam dijete. Nisam se nikad na fakultetu „izvukla“ ili zamolila da mi na neki način izađu u susret na temelju toga što imam dijete. Bila sam jako tvrdoglava i htjela sam sve napraviti kao svaki drugi student. Netko je voljan olakšati, ali ne tako da pokloni ocjenu. Ako trebaš doći na neki seminar, a ne možeš, samo zamoliš.

Nakon što sam završila četiri godine, našla sam dobar posao  u Zagrebačkoj banci koji je bio po mojoj mjeri, u smislu mojih potreba tada – dobro radno vrijeme, nije dvokratno…

Nakon što sam ostavila svog partnera, ušla sam u fazu u kojoj sam mislila da ništa ne vrijedim – imam 19 godina, dijete od godinu dana i propali brak iza sebe. Mislim da je to isto jedna stvar koja plaši mlade cure kad ostanu trudne. Ako ne ostanu s tim partnerom, hoće li ikad naći ikoga? A ako ostanu s tim partnerom, a nije dobar, onda se boje ostaviti ga jer opet misle da neće naći nikoga s obzirom na to da imaju dijete. Ja mislim da cure koje mlade ostanu trudne sve prolaze tu istu fazu, a to je misao: ako me itko bude htio, bit ću sretna. Može se dogoditi da onda postave jako niske kriterije.

Četiri godine nakon što sam ga ostavila, upoznala sam svog sadašnjeg supruga. Družili smo se mjesec dana i onda smo izašli na službeni spoj. Tad sam mu odlučila reći. Kad je taj spoj završio, rekla sam onako hrabro da se više ne mora javiti. Imaš osjećaj, i u praksi se ponekad pokaže, da većina muškaraca bježi od te situacije. To je jako velika odgovornost. Neki nisu u stanju prihvatiti tu odgovornost ni za svoje dijete, a kamoli za tuđe.

Moj sadašnji muž je nakon tog spoja rekao: „Pa zašto ti se ne bih javio?“ Nisam znala što bih mu odgovorila na to. Bilo je malo neugodno. Evo već smo skoro tri godine u jako sretnom braku, imamo sina Jakova i kćer Ritu te planiramo imati još djece.

Sad su se stvari lijepo posložile, ali su prije deset godina izgledale potpuno drukčije i beznadno. Trebaš napraviti taj korak vjere kad situacija izgleda tako kritično da ne vidiš izlaz, ali možda ti odzvoni moja priča i sjetiš se da negdje ima netko tko se uspio izvući, tako dobro okrenuti situaciju i živjeti normalan život. Ne bih ni rekla da živim prosječan život jer mogu reći da sam puno više blagoslovljena i sretnija nego većina ljudi danas. Imam Miu koja je predivna i vesela. Otkako se ona rodila, i obiteljski odnosi su se popravili. Dijete ti donese radost u kuću i donese ti život. Moj suprug je predivan, prihvatio ju je kao da je njegovo dijete.

Da mi je netko prije deset godina kad sam bila trudna rekao da će mi život izgledati ovako, mislim da ne bih dvojila ni sekunde oko toga da ju zadržim. Valjda to dođe kao nagrada. Prihvatiš na leđa svu neizvjesnost i odlučiš se boriti do krvi, kažeš „ja znam da to mogu“ i kao što mi je to moja prijateljica Ivona, koja je Mijina krsna i moja vjenčana kuma, rekla: „Nisi sama i ti to možeš.“ To je u biti sve što trebaš znati.

Rujan 2020.

Matea Rautek